Hrvat - Kineski “kralj cipela”

Tko je ikad upoznao Borisa Došena, nikad za njega ne bi pomislio da je taj danas 44-godišnji “purger na privremenom radu u Kini” bio i šuster, i producent, i ton-majstor, vlasnik butika pa čak i - glumac! Upoznavši ga još početkom devedesetih, kupila sam u njegovom  pravom purgerskom dućanu za “postolarski obrt” svoje prve Martensice u kojima sam krenula gacati po hrvatskom nadrealizmu.

I dok bi mi u detalje pričao o šivanju cipela, entuzijast Došen koji je svoj postolarski obrt naslijedio u zagrebačkoj Radićevoj od starog majstora Grabušića, bila sam potpuno fascinirana time što je i njegova mama Danica bila - majstor postolar! Zamislite, da vam nečija mama zna napraviti cipele! Osim čušpajza! Apsolutno genijalno!

No Boris se potom bacio u kazališne vode: kao vanjski suradnik Epilog-teatra radio je sve poslove, pa čak i zaigrao u “Veselom četverokutu” Mire Gavrana - uzu - Mladenu Gavran, Miu Begović, Željka Koenigsnehta i Hrvoja Zalara - da bi zatim s nekoliko mladih dizajnera 2001. pokrenuo oblikovanje vlastitih cipela i upisao studij za obućarstvo pri Tekstilno-tehnološkom fakultetu... Fino mu je krenulo, počeo je surađivati i sa zagrebačkom tvrtkom MTM, a onda se odjednom otisnuo u zemlju Kinesku - kao Marco Polo prije 500 godina. No ne na korčulanskom galijunu nego boeingom 737 - sletio je u “gradić” Guangzhou od “samo” 12 milijuna ljudi gdje već dvije godine vodi proizvodnju cipela za zagrebački MTM i živi svoj “kineski san”, vrteći svoj kinesko-hrvatski film.  O cipelama.


Stoga sam ga - u ime nas žena koje noćima sanjamo cipele, čizme i ostale obuvke - natjerala da mi prizna kako je završio u Kini, te što mu je bilo da - u doba kad Kinezi bježe iz Kine u Hrvatsku - on pobjegne u “kontrasmjeru” i skrasi se kao dizajner cipela i tehnolog u tvornici „Tan“ u Guangzhou nedaleko od Hong Hoknga? Te time praktički postane prvi Hrvat koji usred Kine “kroji cipele Kinezima”!

Kineska avantura
- Pa, u Kinu sam došao na poziv Tihomira Petrića, vlasnika zagrebačkog poduzeća MTM u kojem sam radio najprije kao dizajner, potom kao tehlonog kompanije i na kraju sam kao vanjski suradnik bio njihov dizajner-tehnolog. Rekao kako nam je pružena šansa da se u moru kineske obuće izborimo za “hrvatski dizajn” - i to na “kineskom terenu”.u00A0Trebao mu je stručnjak za kontrolu izrade cipela i tehnolog sposoban praktično djelovati... I tako je počela moja kineska avantura.

Doduše, kad sam tek stigao ovamo, mislio sam da ću tu proboraviti tri mjeseca i onda “fijuuu”doma... No, kad sam vidio kako se ovdje radi i tko sve tu radi, da je cijeli “cipelarski svijet” ovdje - svi, baš svi koji proizvode obuću,  i Amerikanci i Englezi i Nijemci i Talijani su tu, nijedan svjetski brend nije zaobiđen... Pa kad sam još vidio koliki je izbor materijala, ukrasa, đonova, peta ovdje - poželio sam i dizajnirati. To mi je i omogućeno i, eto, sad sam upao u tu rijeku, zahvatila me matica i tko zna gdje će me izbaciti - “žali” se Boris.

-  Mislim da ću “izdržati” još koju godinu, dvije-tri, i onda brzo doma, na temeljit oporavak - zbog obitelji i toga što je ovdje brz tempo života, nesnosno stresno - priča Boris u čijoj Tan Factory, doduše, radi samo 400 ljudi pa spada u “manje” tvornice za kineske pojmove.   

- Eto, primjerice, ovdje u jednom selu (od “samo” 4,5 milijuna stanovnika, op. a.), blizu mog Guangzhoa, ima 3000 tvornica: sve su u krugu sata vožnje - Adidas, Puma, Skechers, Boss, Moschino.... I sve te svjetske kompanije imaju stručnjake koji su vrbovani isključivo iz zapadnih zemalja. Ima, primjerice, puno Španjolaca i Talijana na tim “mojim” poslovima. Naime, Kinezi nemaju stručnjake takve vrste. A iako izgleda trivijalno i možda glupo, no “nadgledanje” proizvodnje je izuzetno bitno ako se želi imati kvalitetan proizvod.

A kako onda izgleda jedan njegov tipičan “kineski radni dan”?  
- Buđenje u sedam, doručak u Mcdonaldsu ili Subwayu, kava u Starbucku, pa odlazak u tvornicu: pregled dosad napravljenog, plan za tekući dan, pokazivanje tehnologije rada, provjera materijala, odlazak na “market materijala”, gdje se uvijek nešto nađe što tvornički dobavljači nikako ne mogu ili ne žele naći.. Ručak preskačem, jer me kalorije “umrtve” pa se radje se prepustim večeri da mogu mirno spavati...

Nakon inspekcije marketa, oko 14 sati vratim se u tvornicu, pregledavam tzv. sobu uzoraka, svaki model dotjeram do savršenstva, a potom se uputim u produkciju i tjeram im “strah u kosti“ - jer znaju da ću vidjeti svaku i najmanju nepravilnost u procesu. Dakle, ja zapravo pratim proizvod od ideje do zatvaranja kontejnera. Sve, svaku fazu rada, provjeravam sastav i kvalitetu materijala, obradu, način obrade. Da  bi na koncu imali lijepo i kvalitetno izrađenu cipelu, mora izgledati kao da je iz Italije - priča Boris iza kojeg je danas već pozamašna “kineska” kolekcija s više od 500 “hrvatskih” modela cipela.

Nova 'hrvatska misija’
- Kina je zemlja u strahovitoj expanziji, pogotovo u ovom mom Guangdong području. Ovdje se zaista radi i izrađuje sve što se u suvremenom svijetu koristi.
Sva tehnologija je u opticaju, od najsuvremenije do najprimitivnije. Važno je da radi - i da se radi. A ovdje uistinu rade svi, čim su sposobni za rad: naizgled sami mladi ljudi, no zapravo im je teško odrediti godine jer od 16 pa do 30 svi izgledaju jednako, mladoliko, svježe. Radnici koji rade u tvornicama (za tu plaćicu koju obavezno šalju doma, roditeljima ili ženi!) su mahom neobrazovani, pa čak su i majstori tek priučeni, ali u tom mnoštvu koje opslužuje strojeve to i nije od presudnog značenja jer, kako je tržište rada ovdje golemo, brzo se loš radnik zamjeni drugim - priča Boris koji u Guangzhou, tom 12-milijunskom glavnom gradu regije, i dalje živi “samotnjački” u hotelu.

Zato mu se i rodila ideja koja je ovih dana prerasla i u njegovu novu “misiju” -  osnivanje Hrvatsko-kineskog društva.
- Unatoč svom umoru koji me izjeda rodila mi se ta ideja o korisnom i osmišljenom provođenju slobodnog vremena, koja se svidjela i mom prijatelju Marku Kišiću i hrvatskom veleposlanstvu u Pekingu. Radimo na otvaranju tog našeg svojevrsnog hrvatsko-kineskog kultnurnog kluba, gdje bi se naši ljudi koji dođu ovamo sklapati poslove imali gdje opustiti i što lakše prebroditi otuđenost, te prebroditi šok ovog trećeg po veličini kineskog velegrada. S druge strane, i njihovi kineski partneri i prijatelji Kinezi u našem će se vedrom klubu moći napojiti hrvatskim delicijama, uz stalnu izložbu slika uglednih hrvatskih slikara i fotografa, te uz koncerte, recitacije i kazališne predstave.

Eto, prije prije desetak dana dobio sam i novelu Mire Gavrana “Zaboravljeni sin” koja se upravo iščitava na engleskom, da bi se mogla prevesti na kineski... No, nije neizvedivo dovesti i veće ansamble, ali nam za to treba pomoć Republike Hrvatske, pa je naše Veleposlanstvo u Pekingu izrazilo svoju podršku i već poslalo Ministarstvu dopis o mojim stremljenjima - kako bi i bi i Kinezi napokon znali da u Hrvatskoj postoji još blaga osim nogometnog.

Tržište rada u Kini je veliko i dobro organizirano. Radnici su većinom iz sjevernijih područja, vrlo siromašnih, pa im tvornica osigurava smještaj (u sobama veličine 5x6 metara s WC-om, koji je ujedno i tuš, smjesti se 12-ak radnika). Usto, tvornica se brine i za prehranu: imaju tri obroka dnevno, a ako se radi prekovremeno (iza 22 sata), organizira se i četvrti obrok. Ujutro prije početka rada se doručkuje. Radi se od 8 do 12 sati, a zatim je ručak i pauza od dva sata, i to je vrijeme kad svi spavaju. Gdje god da se zateknu! U svim mogućim položajima. To je svetinja! Od 14 do 18 sati se ponovno radi, a u 18 sati je večera i, naravno, poslije večere - opet spavanje. Od 19 do 21 je normalno radno vrijeme koje se zna po potrebi produžiti za dva do tri sata. Sve je to rad prve smjene. Zapravo, samo poneke tvornice rade u dvije smjene ili čak tri. Postoje radna mjesta za koja je to propisano i čak ih se znaju pridržavati. Primjer tomu su rezači kože jer - budući da oni rade na prešama - postoji velika opasnost ozljede ako su premoreni... Zato oni rade “samo” do 18 sati. Veće tvornice imaju organizirano i čuvanje, odvođenje i dovođenje djece iz škole. Pod većim tvornicama podrazumijeva se 400 radnika i više. Postoje giganti, primjerice “Skechers”, u kojima radi 30.000 radnika - i oni su u tvornici potpuno zatvoreni. Izlaze samo za blagdana ili kad su bolesni, ali u smislu bolničkog liječenja. Inače - nitko unutra, nitko van... Možda je i to razlog zbog kojega nema njihovih kopija na tržištu.

– U početku mi je to bilo vrlo zanimljivo: jer ja ne razumijem kineski, a oni ne znaju engleski (govore ga samo oni koji su završili srednju školu), pa sve što sam trebao, morao sam objašnjavati “govorom tijela”. No, oni su uistinu otvorena srca, pa im je to bilo zabavno kao i meni – priča Boris i otkriva nam u čemu zapravo leže tajna i “zamke” kineskog jezika, čak i za same Kineze. – Naime, svaka regija ima svoj jezik, svaki grad ima svoj jezik, svako selo ima svoj jezik, svaka obitelj ima svoj jezik, i međusobno se uopće ne razumiju. Jedino kad se govori službeni jezik, tvz. pekinški, onda je sve u redu. I tako ja nadobudno naučim u tvornici nekoliko riječi, odem u prvi dućan i ponosno izgovorim naučeno, a ono – ništa, smiješak, kao kad pričam hrvatski... Tek sam nakon nekog vremena spoznao surovu stvarnost: oni se međusobno ne razumiju ako ne pričaju istim jezikom, a to je jedino taj pekinški... - Specifičnost kineskog jezika, koji zasigurno neću još dugo savladati, jest u tome što smisao riječi zapravo ovisi o - intonaciji. Postoje četiri razine intonacije istoga slova: ravni, melodiozno silazni, melodiozno uzlazni i melodiozno uzlazno-silazni (prava “kineska opera”!), pa ispada da jedna riječ može imati četiri različita značenja.