AKCIJE GSS-A

Hrvate su osvojili šalama, a o svojoj službi kažu: Adrenalin i zajedništvo kao u ratu, ali bez pucanja

HGSS
Foto: HGSS/Facebook
HGSS
Foto: Marin Tironi/PIXSELL
HGSS izveo vježbu spašavanja
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Jadran Kapović
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
Jadran Kapović
18.07.2021.
u 13:37
"Znam dosta kolega koji su bili u ratu i kojima to dođe kao terapija. Ima adrenalina, organizacije, timskog rada i zajedništva, a nema pucanja. Ima opasnosti, ali to je u principu sve privilegija, jer nema puno ljudi priliku nekoga spasiti"
Pogledaj originalni članak

Vise s litica, spuštaju se u jame i špilje, penju se po nepristupačnim terenima, hvataju u koštac s divljim vodama… Za većinu su to samo filmski prizori, za gorske spašavatelje obična svakodnevica. Ne čudi stoga što na pitanje kako se bližnji nose s njihovom opasnom službom, dugogodišnji gorski spašavatelj odgovara parafraziranjem popularnog splitskog grafita - "Mater plače, ćaća viče."

- Kada se kreće u akciju, majka će uvijek reći "gdje ćeš sada, vidiš kakvo je vrijeme, grozno je". A to je vrijeme u kojem mi funkcioniramo, koje je nama sasvim normalno i u kojem se znamo ponašati. Ćaća će žugati što imam vremena u 10 sati otići u akciju spašavanja, a nemam mu vremena pomoći na zemlji. Ali kada se odradi, onda je dobro. Majka je ponosna jer smo nekoga spasili. "To je moj sin pomogao". A stari kaže "samo ti spavaj ja ću to odraditi sutra" – govori nam Jadran Kapović, pročelnik Komisije za informiranje i analitiku HGSS-a, ujedno i dugogodišnji gorski spašavatelj.

Obitelji i bližnje sigurno malo smiruje činjenica da u 71 godinu koliko djeluje HGSS, nikada nije poginuo niti jedan spašavatelj, a nisu se nikada dogodile niti teže ozljede.

- Obuka nam je toliko kvalitetna da se nismo nikad doveli u situaciju da netko od naših ljudi pogine u akciji ili da se teže ozljedi. Druga činjenica je da u 70 godina djelovanja koga god smo živoga preuzeli i stavili na nosila, živoga smo ga i predali hitnoj medicinskoj pomoći – ponosno ističe Kapović.

Kultne akcije

Kroz 200-ak akcija u kojima je sudjelovao u 10 godina koliko je u GSS-u, nagledao se svega, a nama je otkrio neke kultne akcije.

- Ima nekih koje su stvarno ostavile traga. Jedna je da smo prvi kao civili oživjeli čovjeka s automatskim vanjskim defibrilatorom. To je bilo prvo u Hrvatskoj. Pa smo onda izveli prvo helikoptersko spašavanje helikopterima Oružanih snaga RH. Imali smo i jednu jako zanimljivu akciju spašavanja s kruzera koji je plovio po noći, gdje smo evakuirali pacijenta i prebacili ga u bolnicu. To je isto jedna ozbiljna akcija bila jer se radilo o noći. I pamtim, recimo, akciju spašavanja ribara sa kočarice koja je bila oko 20 milja udaljena od Palagruže. To je bilo prvi put da se radilo spašavanje s tako malog broda i za to smo dobili nagradu Plava vrpca zajedno s HRZ-om.

Prisjetio se i još jedne, malo drugačije akcije.

- Kolega koji je došao na teren malo iza svoje ekipe dobio je zadatak da po mjestu polijepi plakate sa slikom nestale osobe. Taman u trenutku kada lijepi taj plakat na staklo nekakvog kafića, unutra vidi osobu koja je na plakatu. Radilo se o lažnom pozivu, što je nekad stvarno bizarno. U tom trenutku ljudi idu u potragu za nekim i ako se dogodi druga akcija moramo raspoređivati snage, a u principu tražimo nekoga koga tu nema – pojašnjava.

Ljudi, kao i opreme, trenutno im ne nedostaje. No bilo je vremena kada su imali proračun od svega 5000 kuna s kojim su mogli samo platiti instruktore da održe tečaj i educiraju druge ljude. Proračun im je sada oko 17 milijuna kuna, a kroz razne projekte sami si osiguraju i znatno veća sredstva. Osim sredstava, ne nedostaje im niti volje i srca.

- Znam dosta kolega koji su bili u ratu i kojima to dođe kao terapija. Ima adrenalina, organizacije, timskog rada i zajedništva, a nema pucanja. Ima opasnosti, ali to je u principu sve privilegija, jer nema puno ljudi priliku nekoga spasiti. To je vrlo časna dužnost i tako se i treba odnositi prema njoj i podrediti sve. To je glavni motiv. To zajedništvo je nešto što je vrlo specifično – opisuje Kapović.

Odrade oko 800 akcija godišnje. Od toga 200-ak tijekom ljeta. Suprotno uvriježenom mišljenju, napominje, puno više spašavaju domaće avanturiste.

- Odnos turista i Hrvata je 20 naprema 80. Samo što se zbog velikog broja turista ljeti povećava i broj nesreća i situacija kada trebamo intervenirati. Tako da je nešto intenzivnije ljeti nego u proljeće i jesen – objašnjava Kapović.

Zato obično prije ljetne sezone na mjestima gdje postoji veći interes obavljaju vježbe potraga, spašavanja iz stijena, litica, pod pretpostavkom da će se takve akcije vjerojatno i događati.

- Vježba na Dinari je bila jedna od državnih vježbi. Sada je bila i na Biokovu u jami Njemica. One se rade na mjestima gdje postoji povećani interes ljudi. Njemica se, recimo, dosta sada istražuje pa se napravi u njoj državna vježba i provjere se svi postupci izvlačenja i jama se opremi za izvlačenje. Onda ako dođe do izvlačenja, sve ide puno brže. To smo radili i na stijeni na Dinari. Dinara se dosta revitalizirala, osigurala se infrastruktura u smislu planinarskih kućica, skloništa, uredile su se staze, uređuje se i ferata. Tako da nakon svega toga, i pogotovo nakon proglašenja Parkom prirode, postala je jako interesantna i pretpostavka je da će sve više ljudi ići i na feratu i na vrhove pa onda moramo biti spremni - kaže Kapović.

Što se tiče vježbe u Njemici, ističe da su speleoakcije vrlo rijetke, ali pošto se jame ipak istražuju, ne smiju otkloniti mogućnost da će i tamo intervenirati.

- Na Dinari će u mjesec dana proći 1000 ljudi, a u toj jami možda 15. Ali tih 15 su jednako važni. Nastojimo biti proaktivni, da smo na mjestu gdje pretpostavljamo da će se dogoditi akcija. Imamo potpisane sporazume o dežurstvima u NP Plitvice, Mljet, Paklenici... Tako da na tim mjestima gdje je povećan broj ljudi, bilo domaćih, bilo stranih, uvijek se u blizini nalaze ekipe GSS-a koje dežuraju i u slučaju akcije su odmah na terenu. Smanjujemo vrijeme reakcije što je bolje i nama i unesrećenima.

Napominje i da je bolje da ih ljudi nazovu odmah ako sumnjaju da je netko nestao ili da se nešto dogodilo.

- Što prije dođemo, prije ćemo početi tražiti i naći osobu. To je važno i ljeti i zimi. Ljeti je jako vruće i treba vrlo brzo reagirati jer se vrlo brzo dehidrira, dok se zimi vrlo brzo pothlađuje. Vrijeme reakcije i poziva je jako bitno, nema smisla čekati. Nismo u filmovima pa da čekamo 24 sata.

Hrvate su osvojili šalama koje koriste u komunikaciji na društvenim mrežama. I takva komunikacija daje mjerljive rezultate.

- Neke stvari su vrlo mjerljive. Recimo kada smo napravili jednu malu kampanju kako ljude naučiti da sheraju svoju lokaciju na različitim platformama, aplikacijama, kako da oni nama pomognu da ih nađemo što prije, rezultiralo je time da smo u sljedećih dva, tri mjeseca imali desetak akcija u kojima smo ljude našli brzo samo zato jer su znali poslati svoju lokaciju. Vjerojatno smo ih potaknuli da razmisle koliko i oni nama mogu pomoći. Koliko god te stvari djelovale humoristično u prvi moment, što je samo magnet, toliko one imaju efekta. Često dobijemo upit idemo tu, koliko bi trebali ponijeti vode, kada da krenemo, imamo li neki dom usput, kakva je staza.. I ona se raspitamo kod kolega i ljude uputimo i onda smo sigurni da će se bolje opremiti i bolje planirati. Tako da to i to je nekakav dio preventive kako pokušavamo smanjiti broj nesreća, pogotovo putem komunikacije na društvenim mrežama – govori Kapović.

Tri ključna savjeta

- Uvijek dovoljno vode. Zatim punu bateriju mobitela i čuvati ju. Super su selfiji, ali treba računati ako nešto krene po zlu da imate barem 20, 30 posto baterije da vas možemo pozvati, locirati i uspostaviti komunikaciju. I treće, adekvatna obuća. Pogotovo ljeti po ovim našim obalnim planinama koje su dosta surove. Visoka obuća čuva nogu od iščašenja i uganuća i sigurniji je pokret, manje su ozljede. Obuća je osnova svega - zaključuje iskusni spašavatelj.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

ST
strahimir
13:56 18.07.2021.

Društvo se zabavlja i druži. uz to i dobro zarađuju, a lijepo je da i pomažu unesrećenima, no zna se tko to plaća. Svi koji odlaze u planine bi se trebali prijaviti i platiti osiguranje za slučaj nesreće i troškove spašavanja.