U Hrvatskoj baš i nema puno glazbenika koji bi tri noći zaredom mogli napuniti zagrebački Lisinski. Osim Miše Kovača, Severine, Olivera Dragojevića i Marka Perkovića Thompsona, valjda i nema nekog tko bi to mogao. Usprkos toj hrvatskoj realnosti, to je uspjelo srpskome muzičaru Đorđu Balaševiću.
On je u zagrebačkoj dvorani obnovio i stara sjećanja. Prije svega na proteklu mladost. Bilo je to ujedno i sjećanje na nekadašnji život na “ovim prostorima”, na nekadašnju Jugoslaviju. Ali i na Đorđa Balaševića u tome vremenu. Balašević je tome vremenu, na prostoru bivše države, ostavio svoj trag i pečat. Balaševićeva estradna uloga, a zapravo ideološka, nije bila mala ni zanemariva. Cijelo jedno razdoblje i cijela jedna generacija bili su obilježeni i Balaševićevim pjesmama. Posebno onom najpoznatijom i Titovu vrhu najdražom: Računajte na nas!
Đorđe Balašević je kao rijetko tko pridonio svetkovini i kultu nedemokrata i samodršca Josipa Broza Tita. U toj 1987. godine nastaloj pjesmi veličaju se ne samo Tito i revolucija nego i tobožnja povezanost mladih i starih na “Titovu putu”. Balašević je tu odu “najvećem sinu naših naroda i narodnosti” spjevao ne kao nedorasli momčić, nego kao zreo muzičar. Ta se Balaševićeva pjesma ubrzo prometnula u svojevrsnu omladinsku himnu. Pjevalo ju se od omladinskih radnih akcija do armijskoga festivala JNA. “Panonski mornar” u jednom broju zagrebačkog časopisa Gordogan koji je bio posvećen zaboravljenim pohvalama, vajkao se zbog svojedobne laude posvećene Titu. Balašević se tada pravdao da je bio mlad i da je bio zaljubljen u Jugoslaviju. No još prije toga, dok je trajala “šiptarska pobuna na Kosovu”, on pjeva i nešto drugo, uvjeren valjda da je i to u interesu održavanja Titove Jugoslavije kakvom ju je doživljavao. Kako je Tito bio neporecivi veliki vođa Jugoslavije, a Balašević njezin obožavatelj, “kosovskim pobunjenicima”, proglašenima da ruše Jugoslaviju, poručivao je: “Ne lomite mi bagreme, jer sve ću da vas polomim!”
Đorđe Balašević je u Hrvatskoj, osobito u Zagrebu, već odavno svojevrsni mit. On je dobroćudni šaljivčina i nadasve sjajan muzičar. Čak i mladi pronalaze nešto što ih privlači njegovoj glazbi. Bez djece Balaševićevih vršnjaka Lisinski sigurno i nedavno ne bi bio pun. Ta se generacija ne sjeća vojvođanskog kantautora i njegovih balada i romansi. Njegovo pak romansiranje nekadašnjeg titoizma današnjim mladima najvjerojatnije ništa i ne znači. Njih privlači Balaševićeva nezastarjela muzika. Oni i ne znaju da je u Jugoslaviji postojao Titov kult. Poseban je ritual bio za Njegov rođendan. Ako mladež ne zna što se 25. svibnja svake godine događalo na beogradskom Stadionu JNA, to mogu danas još jedino vidjeti u Sjevernoj Koreji. Na jednom takvom stadionskom sletu, na kojemu su slavljeni Vođa, mladost i ideološka pravovjernost, Đorđe Balašević otpjevao je svoj gotovo opći zavjet Računajte na nas!
U toj pjesmi posvećenoj Titovu kultu za čiju se promociju svojedobno zalagao cjelokupni titoistički vrh, spojeni su rock, partizani i budućnost Jugoslavije. Mnoštvo mladih više i ne zanima ni prošlo vrijeme ni njegovi akteri. Ipak, Balašević je bio bitan faktor toga vremena i njegove duhovne klime. Njegovi fanovi sigurno nisu mrki zlomislići. Oni koji su u Srbiji slušali usporenog Lalu sigurno nisu dragovoljno hrlili u prijavljivanje u ratne dobrovoljce za rat protiv Hrvatske. Istina, Balašević je opjevao Tita. Zar nije bilo i drugih prije njega koji su Titu sricali hvalospjeve i dodjeljivali mu božanski značaj? Koliko stihova i rima posvećenih Njemu, koliko filmova i koliko spomenika i simfonija... Svaka je republika imala jedan grad koji je nosio Titovo ime. U zatvor se išlo samo zbog vica na Titov račun. Đorđe Balašević nije bio naivni mladac koji ništa nije znao o Titu i njegovu režimu. On je svojim pjesmama sladio i slavio ideološko jugoslavensko ozračje. Istina je, bio je kasnije protiv Slobodana Miloševića. Tako je možda “otkupio” dio sebe za doba kada je pjevao Matorom.