Hrvati junaci 
u Lepantskom boju na vesla

Bojni sraz kod Lepanta jedan je od onih vojnih sukoba koji su ponijeli zvučan naziv presudnih bojeva u povijesti. Peterosatna bitka vodila se 7. listopada 1571. godine nedaleko od Lepanta, što je talijansko ime luke na sjevernoj strani Korintskog zaljeva (grčki naziv glasi Naupakt odnosno Nafpaktos, a turski İnebahtı), na ulazu u Patraski zaljev. Na jednoj je strani stajala kršćanska flota Svete lige pod vodstvom Juana Austrijskog, izvanbračnog sina svetog rimskog cara Karla V. Habsburškog i polubrata španjolskog kralja Filipa II., a na drugoj osmansko brodovlje pod zapovjedništvom admirala Ali-paše, miljenika sultana Selima II. i muža jedne od njegovih kćeri.

Turski napad na Hvar

Osmanlije su u kolovozu 1571. bili konačno osvojili Cipar – prema priči, glavni poticaj za to došao je otuda što je sultan Selim II., kojem su osmanske povjesnice pridale nimalo laskav nadimak Pijanica, nadasve volio ciparsko vino – pa je ugroženim kršćanskim pomorskim silama, poglavito Mletačkoj Republici, bilo od životne važnosti da zaustave uspon osmanske moći na Sredozemlju. Jedna je osmanska flota, upravo pod Ali-pašom, uplovila sredinom kolovoza i u Jadransko more, zauzela Ulcinj, Bar i Budvu i opustošila Korčulu, Brač, Hvar i Vis. O napadu na Hvar postoji svjedočanstvo očevica: “Turci se bijahu iskrcali u ‘Pokojnjem Dolu’, u prvoj uvali na istoku hvarske luke... Kad im topovi s tvrđava zapriječiše ulaz u hvarsku luku, otplove oni na zapad Hvara u veliku uvalu ‘Garšku’. Hvarani se povuku svi u tvrđavu ili pobjegoše u gore. Od pet žena koje ostadoše u gradu, tri bijahu sasječene, a dvije odvedene. Turci opustošiše najprije kuće oko trga, zatim predgrađe, a onda grad i opljačkaše sve od palača do najsiromašnijih kuća, spališe oružarnicu sa svim što je u njoj bilo, kneževu palaču, komunalnu kancelariju, polovinu predgrađa, sva skladišta i kuće oko njih, crkve i samostane”.

Papinskom pozivu na udruženi kršćanski napad pridružili su se, pored Mlečana koji su bili i pokretači vojnog udara, Španjolska, Malta, Savoja, Parma, Genova i Toskana. Venecija ne bi bila Venecija da nije i u takvoj situaciji pokušala napakostiti svojim protivnicima pa je u sukob, kao i inače, uznastojala uvući Dubrovačku Republiku. Za Dubrovčane, stiješnjene između Osmanlija i Mlečana, bilo je nužno da zadrže strogu neutralnost. Nisu se smjeli zamjeriti Osmanskom Carstvu jer su živjeli od unosne posredničke trgovine na njegovu tlu, a niti Španjolskoj koja je umnogome štitila dubrovačke interese na Sredozemlju. Zauzvrat su Zapadu dojavljivali o prilikama u osmanskoj državi, a Osmanlijama o zbivanjima na zapadu, plaćajući im i danak, pa su vještim balansiranjem osiguravali sebi opstanak.

Ako nije Dubrovnik, u slavnoj su bitki kod Lepanta, najvećem pomorskom boju brodova na vesla, izravno sa svojim lađama i ljudstvom sudjelovali drugi istočnojadranski gradovi i otoci. Na lijevom su boku kršćanske armade, pod mletačkim admiralom Augustinom Barbarigom, bile svrstane galije otoka Cresa “Sveti Nikola“ i otoka Krka “Uskrsnuli Krist“ pod svojim kapetanima Nikolom Dražićem odnosno Ljudevitom Cikutom. U sredini, kojom je izravno ravnao don Ivan Austrijski, nalazile su se koparska galija “Lav“ i galija s otoka Hvara “Sveti Jeronim“ pod zapovjednicima Dominikom del Taccom odnosno Ivanom Balzijem, dok je šibenska galija “Sveti Juraj“ pod Kristoforom Glučićem bila u zaštitnici. Na desnom boku, kojim je zapovijedao Genovljanin Ivan Andrija Doria, plovile su tri galije, rapska “Sveti Ivan“ pod Ivanom de Dominisom, trogirska “Žena“ pod Alvižom Ćipikom i kotorska “Sveti Trifun“ pod Jeronimom Bizantijem.

Ali-paša poginuo

U boju su potopljene kotorska galija na koju su nasrnule četiri osmanske galije, a stradao je i Jeronim Bizanti. No, Kotorani su skupo prodali svoju kožu jer su za svakog svog poginulog odnijeli sedam do osam protivničkih života. Potonula je i trogirska galija koju je odjednom napalo šest osmanskih galija. Od čitave posade od 163 mornara glavu je sačuvalo trinaest ranjenika, a i zapovjednik Alojzije Ćipiko bio je teško ranjen. Rapska galija je također imala mnogo gubitaka. Koparska galija je pak uspjela zarobiti jednu osmansku galiju koja je kao ratni plijen završila u Kopru. Odlikovao se i zapovjednik creske galije Nikola Dražić, zarobivši neprijateljski brod i priskačući u pomoć ostalim kršćanskim lađama, unatoč tomu što je sâm bio ranjen. Istaknuli su se i Peraštani iz Boke kotorske koji su služili na brodu mletačkog dužda Sebastijana Veniera kao počasna straža glavne ratne zastave sv. Marka, a i pilot na admiralskoj lađi Ivana Austrijskog bio je Peraštanin Petar Stjepkov Marković. Njemu je prije isplovljavanja iz Španjolske osobno priznanje odao kralj Filip II.

Na kraju dana kršćanska je strana odnijela blistavu pobjedu, a osmanski admiral Ali-paša je u bitki poginuo. Doduše, suparništvo je onemogućilo pobjednicima da dokraja iskoriste uspjeh pa su Osmanlije iznova izgradili svoju flotu, obnovili moć u istočnom Sredozemlju i zadržali Cipar.