htio je biti tesla

Hrvati koji su mijenjali svijet: Taj je dječak 'kriv' za dinamo

Foto: 'charles taylor'
'dynamo'
Foto: ' '
'kiepachkom_nnn_unu_010713.1'
Foto: ' '
'kiepachdin2_nnn_unu_010713.1'
08.07.2013.
u 20:30
Belgijci su mu nudili doživotni profit, u Njemačkoj je mogao birati tvornicu s kojom će poslovat. Umno čudovište iz Križevaca patente je sipalo iz rukava. Htio je biti Tesla, ali je poginuo sa 19 na ruskoj fronti.
Pogledaj originalni članak

Rođeni Križevčanin još je kao učenik zagrebačke realne gimnazije prijavio niz patenata za koje su se grabile tvrtke i ulagači širom Europe. Marcel je osmislio dinamo, žiroskop i transformator za rudarske lampe. Nažalost, njegov životni put prekinut je na pragu punoljetnosti na ruskoj fronti 1915. godine. Dinamo postoji u Kirgistanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu, ima ga u Tirani, Minsku, Českim Budějovicama, Pančevu, Kijevu, Bukureštu, Moskvi i Mahačkali. Postoji čak i u srcu Teksasa u Houstonu pa i u velškom gradu Cardiffu. Pravo da se ponosi svetim imenom Dinamo prije svih imaju Zagreb, u kojem znamo klub takva imena i postoji, i Križevci, grad u kojem takav klub nikad nije postojao. Baš kao ni NK Žirokompas, Mali transformator ili, recimo, Variometar. A da se htjelo, moglo se klub s punim pravom baš tako nazvati u čast jednog od najvećih sinova grada na južnom ishodištu kalničkog prigorja.

Glavni je junak ove priče "umno čudovište", Križevčanin čije ime povezuje i famozni dinamo i Križevce, a usput i Zagreb.

Marcel pl. Kiepach od Haselburga rodio se 1894. kao jedini sin veleposjednika i narodnog poslanika Josefa i Marthe Kiepach pl. Haselburg, rođene barunice Locatelli pl. Schönfeld i Eulenburg. Ime je dobio po djedu, prvom križevačkom Kiepachu. Marcel je u Križevcima odrastao i završio pučku školu, a zatim je upisao realnu gimnaziju u Zagrebu. Jedva da je zašao u 16. godinu života, a već je nadaleko bio poznat po izumima koje je patentirao u nekoliko europskih država. Agramer Zeitung nazvao ga je "umnim čudovištem", čudom od djeteta. Narodne novine opisale su ga kao tihog i skromnog đaka, zamišljenih, melankoličnih očiju. Uvijek je bio tako ozbiljan, kao da mu smiješak i ne može preletjeti preko lica.

O Marcelu su tadašnje novine pisale jer se gradom pročulo da je taj mirni, tihi đak zagrebačke realke predao patent na "dva znamenita iznašašća i da se pariške, bruseljske i berlinske agenture otimaju koja će većim ponudama privabiti mladog Marcela u svoj trgovački krug". Belgijci su mu za prava na izum nudili 50.000 franaka na ruke i pet posto čistoga dobitka dok živi. U Francuskoj se javio milijunaški konzorcij koji bi s najvećom spremnošću financirao njegove izume. U Njemačkoj je mogao birati tvornicu s kojom će poslovati.

Mladi je Marcel još 16. ožujka 1910. u Berlinu patentirao žirokompas. Riječ je o uređaju za daljinski prijenos pokazivanja otklona brodskog kompasa, na koji ne utječu ni magnetske sile ni željezno okruženje broda. Doduše, kad je ušao u ured, službenici se nisu mogli načuditi kako je gospon otac poslao dječačića s patentom u daleki svijet. Mali ih je Marcel jedva uvjerio da je on autor patenta.

"Meće slova u pleh"

Dvije godine poslije Kiepach je u Parizu patentirao i dinamo, stroj za rasvjetu svih vrsta vozila – kočija, automobila, omnibusa i željezničkih vagona – a električna energija proizvodila se njihovim kretanjem. Nedugo zatim Marcel je Carskom patentnom uredu u Berlinu prijavio i treći izum – strujni prekidač za rendgenske aparate na principu tlaka plina. Usput je s poznatim konstruktorom Heinrichom Weilandom osmislio i mali transformator za niski napon. Uređaj je proizvodio niski napon za rudarske i zubarske svjetiljke i motore aparata za masažu. Majci za ljubav Marcel je osmislio držač za čitanje knjiga kako se umorna navečer u krevetu ne bi morala mučiti s okretanjem stranica. A podnio je i zahtjev za patentiranje postupka za namatanje svitaka na zatvorenim okvirima.

Gradski muzej u Križevcima brižno čuva opsežnu prepisku iz koje se može vidjeti da je Marcel radio na konstruiranju različitih električnih naprava – jednofaznog i istosmjernog motora, bifilarnog mosta, variometra i čitavog niza mjernih instrumenata. Pokazivao je i zanimanje za magnetizam, akustiku i prijenos zvučnih signala. U muzeju se nalazi i bilježnica sa 130 listova izračuna, crteža, nacrta, formula i drugih olovkom ispisanih zabilješki te fotokopije pisama koje je devetogodišnji Marcel slao ocu. U jednom od njih doslovce piše: "Preko nedjele i četvrtke radim jednu novu mašinu koja meće slova u onaj pleh."

Izgleda da je sve što je dotaknuo Marcel pretvarao u zlato. Izvrsno je crtao, svirao je glasovir i violinu. Naučio je strane jezike, a čitajući tehničke časopise, zainteresirao se za tajne elektrotehnike. Na obiteljskom imanju proučavao je suvremene poljoprivredne strojeve na parni pogon. Strojevi su ga privlačili više od konja i kočija iako se znatiželjno zavlačio u kovačnicu i radionice na gospodarstvu, zapitkujući majstore čemu što služi i zašto. U kući je rastavio i nanovo sklopio sve satove i svaki drugi mehanizam koji bi mu dospio u ruke. U Zagrebu se Marcel posebno zagrijao za tajne magnetizma, električne struje, akustike, prijenosa zvučnih valova, za motore i transformatore. Roditelji su ga podržavali, kupovali su mu stručne knjige i davali novac za izradu patenata. Poslali su ga i na svjetsku izložbu u Bruxelles. Vidio je i letački miting u Lilleu, obišao postrojenja Zeppelina u Friedrichshafenu i najveću postaju za bežičnu telegrafiju u Nauenu.

Premda je bio odličan đak ,Marcel bi danas imao velikih problema s upisom na fakultet. Patente je, doduše, sipao kao iz rukava, ali je zato iz matematike jedva izvukao dvojku, baš kao i iz vjeronauka. Četvorke je nanizao iz njemačkog, kemije, higijene i gimnastike, ali je barem iz fizike bio izvrstan. Marcel je htio poći tragom Nikole Tesle i studirati elektrotehniku u Grazu, no tata Josip mislio je na obiteljski posjed pa je svog nasljednika poslao prvo na Gospodarski institut sveučilišta u Haale an der Saale u Njemačkoj, a potom na Šumarsku akademiju u Beču. Tek potom uspio je Marcel upisati elektrotehniku u Charlottenburgu u Njemačkoj.

Pucanj u srce

No školovanje nije dugo potrajalo. Nakon što je 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu Gavrilo Princip ubio nadvojvodu Franju Ferdinanda, u Marcelu je proključala plemenitaška krv. Istoga se dana prijavio kao ratni dragovoljac. Unovačen je u 5. U1 pukovniju i nakon vojne obuke u Varaždinu, Holicsu i Brucku na Leithi poslan na rusku frontu. Ispunjen domoljubnim zanosom, dobrovoljno se javljao u opasne patrole. Bio je primjer hrabrosti, jedan od najboljih, ponos pukovnije.

Marcel je stoga ubrzo unaprijeđen u zastavnika i odlikovan srebrnom medaljom za hrabrost. Sudjelovao je u raznim bitkama kod vojnog nadvojvode Josefa i vojne postrojbe Woyrsch, kao i u pobjedničkim pohodima u Lubinu, Ivangorodu i Varšavi. No onda je najprije 12. kolovoza usmrćen konj na kojem je jahao, a sljedećeg je dana i sam pao na bojnom polju. Poginuo je kod Stasina kao patrolni zapovjednik. Usmrtio ga je neprijateljski Slaven pogodivši ga ravno u srce, pisalo je u vojnom izvješću. Pokopala ga je njegova eskadrila u parku dvorca Sabnie pokraj Sokolowa. Dvije godine poslije posmrtni ostaci prevezeni su u Hrvatsku vlakom, uz pratnju jednog vojnika. Tijelo je bilo izloženo na odru u obiteljskom dvorcu, a pogreb je obavljen 20. siječnja 1917. na križevačkom groblju.

Mladić koji se mogao proslaviti mnogim velikim djelima ubrzo je pao u zaborav.

Posljednja zabilješka izašla je o njemu 1925., u godini kad se slavila tisućita obljetnica krunidbe kralja Tomislava. Njegovo ime zapisano je na 131. stranici edicije "Znameniti i zaslužni Hrvati 925.- 1925." Nestali su i brojni njegovi izumi.

Neki smatraju da su ukradeni, drugi misle da su ušli u masu kojom su saveznici nakon završetka Prvog svjetskog rata konfiscirali patente državljana Austro-Ugarske Monarhije. Nakon Drugog svjetskog rata i preostali su Kiepachovi ostali bez ičega, no uspomena na njih i danas se čuva u Gradskom muzeju u Križevcima.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.