demografska strategija

Hrvati nemaju drugog izbora: ili će više rađati ili otvoriti vrata imigrantima

Foto: REUTERS/Laszlo Balogh
Hrvati nemaju drugog izbora: ili će više rađati ili otvoriti vrata imigrantima
06.09.2015.
u 16:53
Prema jednoj Gallupovoj anketi, širom svijeta 150 milijuna ljudi kaže da su spremni preseliti se u SAD, samo ako im se pruži prilika. A među njima su neproporcionalno visoko zastupljeni visokoobrazovani, koji su četiri-pet puta spremniji napustiti svoju domovinu nego njihovi slabije kvalificirani sunarodnjaci
Pogledaj originalni članak

Trebamo li primiti migrante, raspravljamo ovih dana u Hrvatskoj kao da nam doista već lupaju na vrata. Iako se još uvijek ne možemo složiti je li rijeku ljudi, koji se ovih dana preko Srbije pokušavaju probiti u Mađarsku, ispravnije nazivati migrantima ili izbjeglicama te iako oni za sada napadno u širokom luku zaobilaze Hrvatsku, jasno je da je to pitanje na koje zemlja koja ozbiljno razmišlja o svojoj budućnosti – mora imati unaprijed spremne odgovore, strategije i planove. Problem nije samo ova trenutačna izbjeglička kriza i pitanje što Hrvatska objektivno može učiniti kako bi pomogla tim ljudima i u skladu sa svojim mogućnostima preuzela dio tereta koji su dužni preuzeti bogatiji od nas, već i kako se u budućnosti odnositi prema svima onima koji požele živjeti i raditi u Hrvatskoj, a ne dolaze sa zajedničkog europskog tržišta rada. Pitanje koje se nameće jest može li Hrvatska tako nadoknaditi svoje demografske gubitke i spriječiti osipanje radno sposobnog stanovništva o kojem ovisi održivost njezina gospodarstva.

U Kanadi najviše imigranata

Kao i koliko će to u miru utjecati na očuvanje u krvavom ratu izborenog nacionalnog i kulturnog identiteta. Bilo bi možda logično da države otvaraju svoje granice imigrantima tek kad postignu 100-postotnu zaposlenost domaće radne snage. No, naravno, to nikad nije tako, oslanjanje na kontinuirani uvoz ljudi obilježje je svih visokorazvijenih gospodarstava na svijetu. Ako govorimo o zemljama poput SAD-a, Kanade i Australije, radi se o gospodarstvima Novog svijeta, o društvima koja su i stvorili useljenici iz Europe, a zatim i s drugih kontinenata, to su nacije kojima je politika useljavanja bila i ostala jedan od prirodnih temelja razvoja. Kanada po glavi stanovnika prima najviše imigranata na svijetu, to je jedna od okosnica plana njezina ekonomskog buma koji uključuje i ubrzano utrostručavanje broja stanovnika i dostizanje okrugle brojke od 100 milijuna. No za poviješću neopterećenu zemlju nepreglednih prostora, golemih prirodnih bogatstava i niske stope nataliteta, to ne bi trebalo biti čudno. Za razliku od južnog susjeda, preplavljenog i slabo kvalificiranim ilegalnim imigrantima iz Latinske Amerike, Kanada uspijeva održati visoku razinu obrazovanja ljudi koji u nju svakodnevno kontrolirano pristižu. Ona u njih nije morala uložiti ni centa, to je instant-proizvod spreman za uporabu u koji su ulagale nacije daleko siromašnije od kanadske. Naravno, to ne znači da ne postoji itekako visok trošak imigracije koji se naknadno plaća. SAD također ne odustaje od sveobuhvatne imigrantske politike. Obamina administracija čak pokušava naći način kako legalizirati status desetak milijuna ilegalnih imigranata, kako bi im omogućila da postanu građani koji plaćaju poreze, a da njihove obitelji usput skinu s tereta socijalne skrbi. Naravno, Amerika može i birati koga će primiti.

Prema jednoj Gallupovoj anketi, širom svijeta 150 milijuna ljudi kaže da su spremni preseliti se u SAD, samo ako im se pruži prilika. A među njima su neproporcionalno visoko zastupljeni visokoobrazovani, koji su četiri-pet puta spremniji napustiti svoju domovinu nego njihovi slabije kvalificirani sunarodnjaci. I većinom je riječ o mlađim ljudima, do 40 godina. Zato ne bi trebao previše čuditi ni profil izbjeglica iz Sirije koje ovih dana u Srbiji intervjuiraju hrvatski novinari i koji izaziva čuđenje pa i podsmijeh dijela hrvatske javnosti. Naravno, oni najsiromašniji, koji su ostali bez ičega i koji ne mogu platiti put, ostali su u izbjegličkim šatorskim gradovima uzduž sirijskih granica. Ili su skupili sve što imaju kako bi poslali svoju prethodnicu. Njih ne zanimaju zemlje poput Hrvatske, pogotovo ne ako još nisu ni u schengenskom režimu. Oni žele u bogate zemlje na zapadu i sjeveru Europe, one koje imaju politiku otvorenih vrata i ekonomski su sposobne bez kataklizmičnih potresa progutati čak i ovakav izbjeglički tsunami. Neke od tih zemalja, iako su desetljećima suočene s povećanim stopama nezaposlenosti, i dalje zapravo drže širom otvorena vrata. Obično se to objašnjava nuždom, odnosno time da domaći ljudi nisu spremni obavljati loše plaćene i neatraktivne poslove. No zapravo je to i efikasan način kontrole nadnica. Naprimjer, netko je izračunao da se svakih 10 posto rasta stanovništva putem imigracije prosjek plaća u Kanadi spušta za 4 posto. To je jedan od načina kojim vlade posredno subvencioniraju poslodavce, koji ubiru profit jer nisu prisiljeni domaćoj radnoj snazi nuditi veće plaće za manje atraktivne poslove, dok se ukupan trošak imigracije, koji uključuje povećane izdatke za socijalu, zdravstvo, obrazovanje, prebacuje na cijelu zajednicu. No i nacionalno gospodarstvo time održava svoju kompetitivnost na globalnom tržištu. Dakako, troškovi nisu samo financijski. Francuzi i Britanci suočeni su s dramatičnim sociološkim i kulturnim promjenama zbog takve politike, strah od terorizma sasvim je razložan, no čini se da odavna nema kritične mase koja bi se mogla tim trendovima suprotstaviti, unatoč uzletu krajnje desnih političkih opcija.

Ako je vjerovati nekim od demografskih projekcija, Velika Britanija će do 2050. prestići Njemačku kao trenutačno brojčano najjaču europsku naciju. A do 2080. na prvo mjesto izbit će Francuska. I do toga će doći prije svega na temelju nastavka politike useljavanja, i to ne samo iz drugih europskih zemalja, već i dalje velikim dijelom s drugih kontinenata, uz veliki udio muslimana, koji se znatno tvrdoglavije od drugih opiru asimilaciji. Ako se nastave ovakvi trendovi, prema tim procjenama 2080. Francuska će dosegnuti 80 milijuna stanovnika, Velika Britanija 77 milijuna, dok će Njemačka s današnjih 81 pasti na oko 62 milijuna. A time bi došlo i do promjena u odnosima ekonomskih potencijala. Naravno, ako i Nijemci ne krenu s još intenzivnijim useljavanjem. Francuska se k tome već sad može podičiti i uzletom prirodnog prirasta, no zanimljiv je podatak da 40-ak posto novorođene djece ima bar jednog roditelja rođenog izvan Francuske. Prema podacima za 2001. u Londonu je živjelo 60 posto bjelačkog britanskog stanovništva, a 2011. taj je postotak pao na samo 45 posto. To je cijena statusa jedne od svjetskih metropola, no situacija se u sličnom smjeru mijenja i u mnogim drugim britanskim gradovima. S druge strane, to je jedan od faktora koji su britansko gospodarstvo, koje je prije nekoliko desetljeća bilo na koljenima, danas pretvorili u najpropulzivniji europski generator radnih mjesta.

Dok razglabamo o tome smijemo li otvoriti vrata za dio ovog izbjegličkog vala te koliko to ugrožava našu sigurnost i kulturni identitet, Europa se nama naočigled nepovratno mijenja. Koliko god pokušavala, Hrvatska neće moći vječno ostati izolirani otok. Zapravo, jedino bi nas kolaps hrvatskoga gospodarstva mogao "zaštititi" od imigracije, no to bi možda značilo da smo sami sebi daleko veća opasnost. Na našu (ne)sreću, Hrvatska je u ovom trenutku za te ljude samo crna rupa na karti Europe, živo blato u kojem će pristati zapeti samo oni koji ne budu imali snage (volje, odlučnosti, novca, fizičke spreme...) ići dalje sve do obećane zemlje. No lako bi nam se moglo dogoditi da sutra trebamo uvoziti radnu snagu, a da je nećemo moći naći tamo gdje se nadamo. Zemlje koje nisu zanimljive ekonomskim migrantima nisu dobro utočište ni za vlastitu djecu.

Hrvatska je i bez loših gospodarskih politika izuzetno skupa zemlja za održavanje. Koliko god bila mala, i dalje je raskošno velika za tako mali broj stanovnika. Za dvije trećine manja Slovenija izvozi koliko i Hrvatska. Da Hrvatska ima gustoću stanovnika kao površinom gotovo upola manja Belgija, u njoj bi živjelo više od 20 milijuna stanovnika! No dobro, nađimo i neku reljefom sličniju zemlju: da Hrvatska (4,2 milijuna stanovnika) ima gustoću stanovnika kao Slovačka (5,4 milijuna), trebalo bi nas biti 6,3 milijuna.

Tko će zaraditi za mirovine?

Da, s druge strane, Slovačka ima hrvatsku gustoću stanovnika, Slovaka bi bilo samo 3,7 milijuna. Da k tome ima i našu nepovoljnu distribuciju radno sposobnog stanovništva, pitanje je bi li demografski tako siromašna država prije nekoliko godina bila odabrana kao europska baza niza velikih automobilskih proizvođača, bez obzira na primamljivu poreznu politiku. Jednostavno, teško da bi takve tvornice na tako skučenom tržištu rada našle dovoljno kvalificirane radne snage. Čak ni hrvatski ulazak u EU ne znači da će investicije takvog tipa u Hrvatskoj postati moguće!

Hrvatska je svoje demografske gubitke do sada u znatnoj mjeri nadoknađivala na račun susjedne BiH, no danas su ti potencijali uglavnom već iscurili. Čak i da se svi Hrvati iz BiH presele u Hrvatsku, što bi bila zasebna katastrofa sama po sebi, buduće gubitke na taj način nećemo moći nadoknaditi. Jasno je, ako veliki Hrvati ne žele rađati više malih Hrvata, moramo se privikavati na pomisao da ćemo morati širom otvoriti vrata ne samo nehrvatima nego i onima koji dolaze iz civilizacijskih okružja koja nam se u ovom trenutku čine potpuno nekompatibilna hrvatskim vrijednostima. I da ćemo se morati dobro potruditi da ih primamimo, zajedno s njihovim obiteljima!

Prema procjenama demografa Anđelka Akrapa, Hrvatska će 2050. pasti na samo 3,5 milijuna stanovnika, a udio starijih od 65 godina udvostručit će se na više od 30 posto. Tko će to njima (nama!) isplaćivati mirovine? Tko će plaćati zdravstvo? Čak i da sad pokrenemo neki baby-boom, prošla bi mnoga desetljeća prije nego što bismo osjetili pozitivan pomak. To, naravno, ne znači da trebamo odustati. Osmišljena nacionalna demografska strategija uz provođenje gospodarskih reformi mora biti jedan od prvih zadataka sljedeće vlade u prvoj godini mandata. Jer, nije to pitanje romantične vizije velikog hrvatstva, već – golog opstanka.

>>Večernji list analizira: Ovo je 10 najvećih problema Hrvatske!

>>Bugarska podignula optužnicu protiv trojice muškaraca zbog smrti 71 izbjeglice

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 5

JO
johnxxx
08:29 07.09.2015.

Ovaj članak je obična prijevara i nametanje politike imigracije Hrvatskoj. Hrvatska je početkom 20. stoljeća imala samo 2,2 milijuna stanovnika, pa je opstala. Opstat će i danas s 4,4 milijuna + Hrvati u BiH = preko 5 milijuna.

PP
pp
19:19 06.09.2015.

Sulud komentar. Postoji i treća mogućnost koja je puno bolja od druge. Ne pustiti nikog i izumrijeti. Da se samo malo informira znalo bi se da se imigracijom ne riješava demografski problem ako domaće stanovništvo ne rađa. Njemačka uvozi sve i svašta pa opet ima pad broja stanovništva, a uz to i zamjenu Nijemaca neNijemcima što je problem sam po sebi. Imigranti u niti jednoj zemlji nisu bili dobitak nego opterećenje jer nisu kvalitetniji od domaće populacije, a donose brojne devijacije. 10% stanovništva Londona su Crnci, a počine 70% napada nožem. 10% stanovništva Francuske su muslimani, a čine 70% zatvorske populacije. 10% stranaca u Švedskoj potroši 70% novca za socijalnu skrb. I da, ima toliko podataka o lošem utjecaju imigranata da se iz svega lako može izvuči ovo o 10 i 70 da bude efektno...

DU
Deleted user
21:53 06.09.2015.

Slažem se prethodnim komentarom u podpunosti. Bolje daje je nas Hrvata malo ili da izumremo nego da dopustimo ovoj rulji koja sad preplAvljuje Europu da se naseli na području RH.