Hrvati nemaju pojma o navijanju u usporedbi s Argentincima i Brazilcima

Da bi se nešto napisalo o nogometnoj kulturi u Južnoj Americi, valja poći od pretpostavke da je nogomet kultura. Iako se to osporava, ja ću ipak kazati da je i nogomet kultura, a pozvat ću se na jak izvor jer, reče Albert Camus, da je u nogometu naučio više o stanju ljudske vrste i o etici ljudskog ponašanja nego na bilo koji drugi način ili u bilo kojoj drugoj aktivnosti. Drugi veliki filozof, Javier Marías, tvrdeći da je nogomet tjedno spašavanje našeg djetinjstva, kaže da je taj sport i strah i treptaj, i drama i propadanje (jao, jao, Niko, upravo tako: drama i propadanje), i sentimentalizam i divljaštvo, i škola ponašanja i nostalgija te čista epika koja je nadohvat cijelog svijeta. Pred očima čovječanstva, na izduženoj pozornici, defiliraju heroji, zločinci, epizodisti i umjetnici i to je spektakl "koji bi možda trebalo uzeti zaozbiljno".

Dakle, je li nogomet kultura? Uvjetuje li ponašanje cijelih naroda, ako je to skup sasvim potrebnih znanja, vjerovanja i modela društvenog ponašanja, da, nemojmo uopće sumnjati, nogomet je kultura. No, tu sam samoga sebe upecao: kako to da je nogomet i skup vjerovanja? Pa lako: Hrvati će reći, zamislite da smo na otvaranju prvenstva pobijedili Brazil, velesilu koja je pet puta osvajala Mundijal (1958. u Švedskoj, 1962. u Čileu, 1970. u Meksiku, 1994. u SAD-u i 2002. u Južnoj Koreji i Japanu) ili da smo razbili Meksiko kao što smo nokautirali Kamerun, no, da je Hrvatska dogurala do finala, korak više nego što je uspjelo Ćiri Blaževiću (ima, naime, vidjelo se proteklih tjedana i takvih velikih vjernika među nama), što, ne bi to bilo dokazom da Bog nije Srbin, nego da je Hrvat?

Nogometna kultura mijenja jezik

Gospodo Hrvati, dajte da jednom zauvijek raščistimo jednu stvar: kada je riječ o nogometu, Bog nije Hrvat, a ja ću povesti diskusiju s papom Franjom o tome je li Bog Argentinac ili Brazilac, kako slušam od svojeg djetinjstva (Deus é brazileiro). Naime, tu bismo se Papa i ja mogli složiti jer smo inače, što se nogometa tiče, na suprotnim pozicijama: ja navijam za Boca Juniors, a papa Franjo, bilo bi to za mene prestrašno da navija za River Plate, iako mi nije ni najmilije znati da je fanatičan navijač San Lorenza de Almagra i kako je toliko vjeran svojem klubu (ja se pak ne mogu dičiti tom lojalnošću i tom vrstom potpore) da je ostao čvrst u namjeri da do smrti nastavi plaćati mjesečnu članarinu bez obzira na svoje sadašnje "radno mjesto".

No, što sam ono želio reći... Suprotstavljeni više nego što navijači Dinama i Hajduka ili Reala i Barcelone misle da jesu, Argentinci i Brazilci vode raspravu bez kraja i konca čiji je nogomet bolji, a ja ću, kao Argentinac, učiniti malu nacionalnu izdaju i kazati da je brazilski nogomet bio, možda još i jest, ljepši, bez obzira na to što ni Brazil ni Argentina u ovom prvom krugu nisu briljirali. No, da, to da je nogomet nekome ljepši ili bolji, zanimljiviji ili bliži, ovisi o tome govori li mu, manje ili više, jezikom kojim se koristi i atmosferom u kojoj živi. A s obzirom na to da sam Argentinac kojem se posrećilo godinu dana i živjeti u gradu u kojem je počelo nogometno prvenstvo, u São Paulu (1985.), iz prve ruke mogu vam opisati koliko je to odrastanje u zemljama potpunog ili ultimativnog nogometa zaista izvanredno zanimljiva, i sociološki i kulturološki, fenomenalna stvar.

O tome među nama Južnoamerikancima nema spora. Iako se nećemo dogovoriti, ponavljam, čiji je nogomet bolji ili čija je kultura navijanja bogatija i primamljiva. Teško će biti i da se dogovorimo, na primjer, vi i ja, o imenima u pokeru najboljih nogometaša svih vremena, ali ja ću kazati ovako: to su Argentinci Alfredo di Stéfano Laulhé, možda najpotpuniji igrač dosad, i Diego Armando Maradona, o čemu ne treba puno govoriti osim podsjetiti da je autor najljepše igre i gola na svjetskim prvenstvima, onaj drugi protiv Engleske u Meksiku 1986. A tu su onda Brazilac Edison Arantes do Nascimento, poznatiji kao Pelé, koji muku muči protiv ogromnog broja Brazilaca koji su bili protiv ovog prvenstva te Nizozemac Hendrik Johannes Cruijff. Za svakoga od njih bismo mogli reći, a osobito za Pelea i Maradonu, da su tvorci cijele jedne supkulture koja podržava tezu, osporavanu, ponavljam, da je i nogomet kultura kao što su to balet, arhitektura, književnost, filozofija, muziciranje, kiparstvo ili kinematografija. Ali znam da mi nećete zamjeriti ako vam kažem, sine ira et studio, da Hrvati pojma nemaju o navijanju ako ih se usporedi s navijanjem u Argentini ili Brazilu.

I, svakako, drukčije se odgovara na ovo pitanje, kakva je nogometna kultura, u São Paulu ili Rio de Janeiru, odnosno u Buenos Airesu ili u Montevideu, nego što se na to odgovara u Splitu, Zagrebu ili Rijeci jer to pitanje ovisi o karakteru lokalne sredine, o lokalnom toposu, naravi navijača... Na primjer, možete li, govorimo o sportu pa nema veze što nije riječ o nogometu, izvan Splita zamisliti onakav doček Gorana Ivaniševića kakav mu je priređen nakon osvajanja Wimbledona 2001. na splitskoj rivi? Ne, to je neponovljivo. Može li se, neki će se toga sjetiti, taj doček usporediti s proslavom četiri olimpijske medalje Janice Kostelić na Trgu bana Jelačića 2002. nakon igara u Salt Lake Cityju? Da, to je također bilo veličanstveno, ali ono na rivi, oprostit ćete mi, purgeri, ipak je bio jači doživljaj i spektakl. Budući da sam na ulicama rodnog grada 1978. slavio pobjedu nad Nizozemskom i osvajanje Svjetskog nogometnog prvenstva, što znam da neću zaboraviti dok sam na ovom svijetu, priznajem, nisam objektivan kada kažem da mi, Južnoamerikanci, najbolje živimo nogomet.

Nogometna kultura u Južnoj Americi, iako uvelike varira od zemlje do zemlje, pa i unutar nekih od tih golemih država (na sjeverozapadu Argentine, i to sam gledao svojim očima, na utakmicama se žvače koka, a u Buenos Airesu na tribinama se puši), sposobna je bila toliko oblikovati sredinu da je, recimo, u bitnome promijenila jezik. Štoviše, stvorila je vlastiti jezik koji je izvedenica nogometa, a s kojim se poistovjećuju ne samo nogometni fanatici nego obuhvaća sintagme i lingvističke zahvate koji oblikuju život cijelih slojeva društva, i to ne samo onih nižih na društvenoj ljestvici. Sintagmu "la tenés adentro" ("imaš je u sebi" ili "unutra ti je") koju je lansirao Maradona (teško bi bilo u ovom članku nabrojiti sve doprinose Diega nogometnoj i inoj kulturi Argentinaca) označava, na primjer, da ti je protivnik spremio loptu u gol te kako ti je nabio muško spolovilo u ono mjesto tako da, s obzirom na to da su Argentinci, ne svi, nego gotovo svi koji tu sintagmu koriste prepotentni muškarci, dotični kojem je uvreda poslana od sada ima biti kuš. Sintagma je brendirana pa je dovoljno reći LTA (La Tenés Adentro).

Nema nacionalističkog orgijanja

Hm, da, moram ipak uredniku ponuditi jaku tezu. Kako se navija u Brazilu, a kako u Argentini? Ovako: ulazim u metro nakon radnog dana u argentinskom konzulatu u São Paulu, večer je nogometa, a u vagon ulazi momak i počinje udarati svoj mali bubanj, ritmom sambe, na svakoj se stanici veseli orkestar povećava, nepoznati se ljudi prepoznaju u sve jačem tempu glazbe, u vagonu se napokon i pleše, svi smo veseli, gledamo se i smijemo se, mi potpuni stranci jedni drugima, većina nas i ne ide na utakmicu São Paula, Corinthiansa ili Palmeirasa, ali doma stižemo u veselom stanju, bez kapi alkohola u sebi. U Buenos Airesu, oprostit ćete mi na privatizaciji prostora, u zemlji s najboljim novinarskim stručnjacima koji prate nogomet i s klubom s najvećim brojem domaćih navijača na svijetu i najboljom navijačkom atmosferom, moj, dakle, Boca Juniors (neću vam puno o njemu pripovijedati osim što je Maradona u klub već učlanio i svojeg unuka da ga od malih nogu nauči što je to dobar nogomet), nema pauze u navijanju i nema nacionalističkog orgijanja. Postoji samo jedno sveopće kozmičko bratstvo koje slavi kako genijalnost na terenu tako i neopisivu domišljatost stihova koji se skandiraju jer se utakmica ne dobiva samo golovima nego i retoričkim svladavanjem navijača tuđeg kluba. Da, to bi bilo to, mi smo, ipak, južnoamerički, pardon, argentinski navijači, dio jednog kozmičkog bratstva i ja ne znam kako će sve ovo u Brazilu završiti (bilo bi lijepo da neko vrijeme splasne europska dominacija), ali su Messi i papa Franjo na našoj strani pa nam šanse nisu baš beznačajne.

>> Nogometna ludnica na otvorenom