Hrvati, oni koji nikad ne odustaju!

Prekrasno je primijetio Ivan Rakitić kako je lijepo biti Hrvat te kako je plakalo i nebo. Hrvatskom srcu koje su naši igrači pokazali na ponos svih nas, pristaje i pljuskom okupana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja nasmijana stoički podnosi tu nepogodu i najteži mogući poraz, ali i razmaženost i bezobzirnost državnika svjetskih sila, Emmanuela Macrona i Vladimira Putina, kojima je bilo prirodno pred očima čitavog svijeta pod zaštitom kišobrana stajati uz nezaštićenu kolegicu.

Možda nisu primijetili, ali i to govori koliko su zaokupljeni sobom i svojom veličinom, koja im daje za pravo da sve uzimaju zdravo za gotovo, jer im to pripada. Dok se mi mali za sve moramo izboriti. O tomu tako dobro pričaju životne priče naših igrača. Zato smo tako ponosni i zbog toga nas prožimaju isti osjećaji. I u toj sceni nasmiješene i pokisle predsjednice uz lidere domaćina i svjetskog prvaka stoga se odražavala i sva simbolika teškog puta koji je mala Hrvatska imala na putu do svjetskog trona. Pri sljedećem susretu obojici bi predsjednika, šarmantno kako ona zna, predsjednica trebala pokloniti šestinski kišobran.

Naš izbornik Zlatko Dalić, taj čovjek zlatnih riječi, opet je pogodio u sridu kazavši “to je nogomet, to je sport, to je život” ističući ponos i pozivajući na dostojanstvo i u porazu, kao i u pobjedama. Premda nas nikad neće napustiti taj žal što nismo išli do kraja. I to je krivnja po mnogo čemu čudesnog Dalićeva tima. Nisu svjetski prvaci, ali su osvojili svijet, osobito ljubitelje nogometa, koji s njima žale jer su opet pokazali sve ono zbog čega nisu slučajno došli do finala – ljepotu nogometne igre, srčanost, ustrajnost, domoljublje i zajedništvo tima. Tima koji nas je i kad su gubili 4:1 držao u nadi sve do samog kraja kako oni to mogu. Neopisivo, to je sama srž sporta. Zahvaljujući njima, sada su Hrvati “oni koji nikad ne odustaju”. Ili, kako lijepo kaže primorska uzrečica, “krepat, ma ne molat”. O tomu je rječito pisao New York Times nakon naše pobjede nad Englezima: “Noge su im otkazale davno prije kraja. Mišići su ih boljeli, pluća su im bila prazna, tijela su im pucala i cviljela. Hrvatski igrači su dotaknuli i prešli svoj limit. Opet su istrošili sav adrenalin, otišli “u crveno”, osjetili bol. Pa ipak, dok su im pokreti bili sve teži, tetive sve stegnutije i dok su hvatali dah i izgledali kao da jednostavno više ne mogu, nisu posustajali, nastavili su svoj lov te su i dalje trčali”. Mnogi preko društvenih mreža poručuju, Francuzi su prvaci svijeta, ali Hrvatska je zaslužila poštovanje čitavoga svijeta. Ni u porazu nisu razočarali nas Hrvate ma gdje bili i koji god se takvima osjećaju, ali ni stotine milijuna simpatizera diljem kugle zemaljske jer su ih naši dečki osvojili svojim odnosom prema toj igri. Iz Japana, Indije, Brazila, Engleske, Njemačke, Kolumbije, Egipta, Turske, Meksika, SAD-a, Saudijske Arabije, Ukrajine, Rusije..., iz svakog kutka svijeta stižu riječi ohrabrenja kako je Hrvatska bila bolja momčad s ovaj put manjkom sportske sreće, a neki dodaju i viškom sudačke pomoći.

Iako to godi tuzi i ponosu male zemlje, treba zaboraviti sve te “sitnice” koje čine nogomet pa i to što Francuska kao velika nacija ima mogućnost svoje sportske potencijale osnaživati i širiti, koristeći svoje postkolonijalne veze s afričkim kontinentom. To naš uspjeh čini većim. No, budimo objektivni, iako je naš tim hrvatski proizvod, ima tu važnih začina iz čak 14 zemalja gdje su se kalili viceprvaci svijeta, uključujući Dalića i Škota Marca Rochona u našem stožeru. Kako vrijeme odmiče, kopni tuga, a preplavljuje nas ponos. Ne samo zbog čudesnog sportskog uspjeha, kakav s obzirom na to što je današnji nogomet i kakva je njegova konkurentnost nikad nitko nije ostvario i pitanje je hoće li više ikad to netko doseći. Svaka čast genijalnosti svih onih pojedinaca, vječnoj kraljici svjetskog sporta Janici Kostelić, neponovljivoj osvajačici visina Blanki Vlašić, nepobjedivoj Sandri Perković, “ludom” Goranu Ivaniševiću, stolnoteniskoj legendi Dragutinu Šurbeku, Mati Parlovu, Krešimiru Ćosiću, najboljem vaterpolistu svijeta Sandru Suknu i još boljem treneru Ratku Rudiću, rukometnom geniju Ivanu Baliću, pa čak i košarkaškom “Mozartu” Draženu Petroviću i hrvatskom dream teamu, ali biti viceprvak svijeta u onome što jest današnji nogomet daleko je najnevjerojatniji uspjeh. Genijalni talenti se rađaju, možda nešto češće na hrvatskom tlu nego u drugim dijelovima svijeta, i uz nenormalan rad i upornost, strast i žudnju, snalažljivost i maštovitost koju očigledno producira hrvatski ambijent, ipak je nekako racionalno objašnjivo kako je taj individualni X faktor nadvisio sve druge. Momčadski nema većeg sporta od nogometa, osobito danas kad je sve manja kvalitativna razlika u nogometnoj tehnici i taktici, kojom sve bolje ovladavaju i u zemljama u kojima nogomet donedavno još nije bio na današnjem stupnju razvoja. U niti jednom sportu konkurencija nije takva kao u nogometu.

To je najrašireniji, najpopularniji i stoga najvažniji sport. Čak je i planetarno poznata zvijezda NBA košarke Kobe Bryant u intervjuu Večernjakovu novinaru Draženu Brajdiću rekao “nogomet je moja religija”. Sociolozi bi dodali i “opijum za narod”. To govori o globalnoj snazi nogometa. U Rusiji se pokazalo i koliko je to timski sport u kojem ni genijalnost pojedinaca kakvi su Messi, Ronaldo, Neymar... ništa ne znači, ako tim nema X faktor. A naš ga je tim dobio sa Zlatkom Dalićem. Sada su ti momci postali dio sportskog plemstva, što, kako kaže francuska izreka “noblesse oblige”, obvezuje. To su postigli tako što su svakim svojim trkom, svakom kapi znoja, svakom trpnjom bola, svakom svojom suzom tuge i radosti, svakim osmjehom i zanosom poručivali nam da su dio nas, jednaki u ljubavi prema domovini koju simbolizira nogomet kao zajednička igra, momčadi, navijača i domovine. Samo neka u svim počastima, budućim pobjedama i porazima na sportskim, životnim pa i sudskim terenima ostanu dostojni svoje veličine i postignuća, jer iako izuzetni, ostali su na zemlji, jednaki među nama. Baš kakav je čovjek i lider koji ih je učinio tako velikima.