U burnim vremenima krize koja je osobito pogodila manje razvijene europske zemlje i u sezoni godišnjih odmora malo koji radnik nije svjestan blagodati i važnosti "bijega" na godišnji odmor za psihofizičko zdravlje. Ulaskom u Europsku uniju hrvatske radnike spasila je Europska direktiva o radnom vremenu po kojoj minimalni zajamčeni odmor mora biti najmanje četiri tjedna jer je izvjesno da bi u krizi neki poslodavci našli opravdanje da ga spuste ispod 20 dana, a radnici bi u strahu za egzistenciju u zemlji s previše nezaposlenih bili spremni pristati i na taj kraći godišnji odmor. Premda se u javnosti često čuje mantra da naši građani premalo rade, da su previše na godišnjem i da imamo previše praznika podaci iz najnovije publikacije uglednog Eurofounda "Razvoj u kolektivnom dogovaranju radnog vremena 2014" to demantiraju. Hrvatska se u Europskoj uniji nalazi među deset zemalja koje imaju minimalno propisanih 20 dana godišnjeg odmora, te među 11 zemalja u kojima radnici u prosjeku rade 40 sati tjedno, a ni po broju državnih praznika – 12 dana godišnje, nismo u vrhu EU.
Preopterećen radnik više košta
Uzgred, po broju dana godišnjeg odmora i tjedno odrađenih sati nalazimo se uglavnom u društvu manje razvijenih europskih zemalja. S druge strane, radnici u Njemačkoj, Francuskoj, Danskoj imaju u prosjeku 30 dana godišnjeg odmora. Austrija primjerice radnicima minimalno jamči 25 dana odmora, no zaposlenici sa 25 godina staža imaju pravo na 30 dana odmora, a nakon 25 godina staža broj dana godišnjeg odmora raste na 36 dana. U Belgiji, jedinoj zemlji zapadne Europe koja ima minimalno propisanih 20 dana plaćenog odmora, sektorski sporazumi predviđaju dodatak do pet dana odmora nakon određenog radnog staža, a uz to dodatne dane mogu dobiti i radnici koji rade iznad sektorske norme. Da netko ne bi pomislio da Belgijanci rade previše, navedimo da prema Eurofoundu u prosjeku rade 37,8 sati. Praksa da se kolektivno dogovaraju dodatni dani odmora na zakonski minimum prisutna je u mnogim zemljama. Za psihofizičko zdravlje radnika nije važan samo godišnji odmor nego i kraći radni tjedan. Lani je jedan od vodećih britanskih liječnika prof. dr. John Ashton zagovarao ukidanje petodnevnog radnog tjedna i prebacivanje na četverodnevni kako bi se smanjila razina stresa i mentalni problemi zaposlenih kao posljedica neravnoteže između obiteljskog i profesionalnog života. Uz to istraživanja u Britaniji pokazuju da su preopterećeni radnici manje produktivni, imaju više zdravstvenih problema i više su na bolovanju, što košta i državu i poslodavce. No, u hrvatskim uvjetima kraći radni tjedan ili rad na nepuno radno vrijeme ne nazire se kao mogućnost jer u siromašnijim društvima poput našeg i osobito u privatnom sektoru građani i sami žele i(ili) moraju raditi više i prekovremeno da bi zadržali postojeće prihode ili posao, iako njihovo zdravlje nema cijenu. Prof. dr. Liljana Pačić-Turk, psihologinja iz zagrebačke bolnice Rebro, kaže da neka istraživanja pokazuju da tijekom odmora ispitanici izvještavaju o povećanoj razini energije, zadovoljstvu i smanjenju pritiska, ali i da istraživanja pokazuju da pozitivni učinci odmora brzo nestaju po povratku na posao. Nažalost.
– Godišnji odmor nam je potreban iz više razloga, a prvenstveno zato jer smanjuje mogućnost sagorijevanja na poslu te pojave različitih bolesti. Što se tiče preporučene dužine trajanja odmora rezultati različitih istraživanja nisu jednoznačni. Neka istraživanja pokazuju da "pravi odmor" započinje tek nakon sedam dana odmora jer nam je nakon stresnog perioda na poslu potrebno neko vrijeme da se počnemo opuštati i, prema njima, odmor bi trebao trajati bar 14 dana kako bi imao značajniji učinak na našu učinkovitost po povratku na posao. Neka istraživanja, pak, sugeriraju da nam je tijekom godine potrebno više kraćih odmora i da je to bolje nego koristiti dugi godišnji odmor u trajanju od nekoliko tjedana jednom godišnje. Koliko će nas odmor opustiti i imati pozitivan učinak na naše fizičko i psihičko zdravlje ovisi o više čimbenika. Treba unaprijed isplanirati kako ga želimo provesti, te na odmoru raditi stvari koje volimo i koje nas pune pozitivnom energijom. Osobito će sve to imati pozitivan učinak ako stvari koje volimo radimo s bliskim osobama, članovima obitelji, djecom, bračnim partnerom. Važno je da na godišnji odmor sa sobom kao psihološki teret ne ponesemo probleme s posla. Trebalo bi ga shvatiti kao neku vrstu kreativnog bijega od svakodnevnih problema i, ako je ikako moguće, provesti ga izvan svog mjesta boravka. Odmor može biti prilika za stjecanje novih ili jačanje postojećih međuljudskih odnosa, za otkrivanje novih mjesta i iskustava – govori prof. Pačić-Turk. Nažalost, kod nas većina građana ne može sebi priuštiti odlazak na odmor izvan mjesta stanovanja. Lani je istraživanje Eurofounda o kvaliteti života pokazalo da skoro 60% građana smatra da si njihovo kućanstvo ne može priuštiti tjedan dana odmora izvan mjesta boravka. Kod nas još stvar spašavaju obitelj i prijatelji s naslijeđenim nekretninama iz boljih vremena jer bi inače broj domaćih gostiju na Jadranu bio još manji. Zanimljivo je da podaci Eurofounda pokazuju da se najmanje u EU radi u bankarskom sektoru u kojem je u prosjeku radni tjedan najkraći - 37,6 sati. U Belgiji Francuskoj, Portugalu u tom sektoru se radi u prosjeku tek 35 sati, u Velikoj Britaniji 35,3 sati, u Nizozemskoj 36 sati. No, kako su samo rijetki bankari, većina radnika se mora naučiti nositi sa stresom nastalim zbog izgaranja na poslu. Prije nekoliko godina, ističe prof. dr. Pačić-Turk, Svjetska zdravstvena organizacija naglasila je da je stres na radnom mjestu poprimio razmjere epidemije, a danas se, dodaje, još više povećao zbog globalne krize i nezaposlenosti.
Opasan sindrom izgaranja
– Sindrom izgaranja na poslu ili burn out sindrom nastaje nakon dugotrajne izloženosti jednom ili više stresora na poslu i u jednom trenu iscrpe se mogućnosti nošenja sa stresom. Često je praćen i simptomima anksioznosti i depresije. Stres na poslu dovodi do posljedica na fizičko, fiziološko i psihološko stanje organizma. Jedan od uzroka su preveliki zahtjevi radne okoline koji nisu u skladu s mogućnostima zaposlenika. Često nas posao u prvo vrijeme veseli, motivirani smo i puni entuzijazma, ništa nam nije teško, pa čak ni raditi prekovremeno. Nakon te prve faze često dolazi do suočavanja s realnošću kad uviđamo da ništa nije savršeno, da dobivamo sve teže zadatke, radimo sve napornije, sve češće smo razočarani, smatramo da nismo primjereno nagrađeni za posao, nisu nam plaćeni prekovremeni... Uz to se mogu pojaviti i poteškoće u međuljudskim odnosima na poslu. Kući dolazimo sve kasnije i sve umorniji, nepravilno se hranimo, počinju problemi sa spavanjem, narušavaju se i obiteljski odnosi. Javlja se osjećaj bespomoćnosti, ljutnje, anksioznosti i depresije, a počinju se javljati i fizičke smetnje i bolesti – niže posljedice izgaranja na poslu prof. Pačić-Turk. Ističe da je važno prepoznati što nam se događa i s psihologom identificirat stresore na radnom mjestu i pronaći načine suočavanja s njim.
– Jedna od vještina koje se uče je kako reći NE i postaviti granice, kako spriječiti da nam posao postane jedina i najvažnija stvar u životu, kako uskladiti posao i obiteljski život. Važno je imati društveni život i hobije i baviti se drugim aktivnostima koje nas ispunjavaju, naučiti u stresnim situacijama reagirati s humorom... Treba raditi na tome da se radno vrijeme u nas reorganizira i postane fleksibilno, da omogućimo zaposlenicima da neke poslove mogu raditi kod kuće, te se više posvetiti međuljudskim odnosima na poslu i više raditi na tome da se zaposlenici osjećaju zadovoljno i da su primjereno plaćeni – zaključuje prof. dr. Pačić–Turk.
>>Zbog bauka socijalizma hrvatski radnici ne sudjeluju u odlučivanju
>>Godišnji fond radnih sati Hrvatske i zemalja EU u 2012. godini