Hrvati se iseljavaju, djeca gladuju, a Milanovića muče samo ustaše

Subota 16. svibnja - I u koroni pobijedili njemački nogometaši

Nogomet je jednostavna igra u kojoj 22 igrača 90 minuta trče za loptom, a uvijek pobjeđuju Nijemci. Tu šaljivu izjavu poznatog engleskog napadača Linekera često su Nijemci potvrđivali u zbilji, a učinili su to i sada – prvi su od jačih liga nastavili svoje prvenstvo i prikazali borbene igre i zabavna slavlja poslije golova u kojima nije smjelo biti grljenja. Izbrojeno je da ih je na ekranima gledala milijarda nogometnih poklonika u svijetu. Ako ćemo suditi po raspoloženju ljudi, korona je u nogometnim zemljama najviše pogodila nogometne navijače. Žene su na televiziji imale svoje sapunice ili barem reprize zabave, djeca su imala svoje emisije, a navijači su televizore u kući doživljavali kao mrtvaca, kao uređaj bez smisla. Možda će sada čelnici HRT-a s Bačićem na čelu bolje shvatiti koliko gube kad škrtare u natjecanju za prijenose velikih nogometnih spektakala koji im onda izmaknu. Bez prvenstvenih utakmica najboljih europskih, a i hrvatskih klubova, gotovo posve bez Lige prvaka i Europske lige, bez velikih međunarodnih natjecanja, HRT je i u normalnim vremenima u koronazoni.

Nedjelja 17. svibnja - Kome će poslije izbora Most i Škoro biti potrebni?

Do jučer neznatni političar koji se isticao samo melodičnim glasićem izrastao je u političkog gorostasa s muževnom bradom i sokratovskom mudrošću. Tako bi se netko mogao narugati vođi navodne desnice Škori nakon što se on narugao Mostu pošto je ta stranka objavila da na izbore ne ide u koaliciji s njime. Na Facebooku je, misleći na svojedobnu izjavu Bože Petrova ovjerenu kod javnog bilježnika da neće koalirati sa SDP-om i HDZ-om, napisao: “Na kraju, ako je ovo Mostova konačna odluka, mogu je ovjeriti kod javnog bilježnika, nek’ bude vjerodostojno!”. Ali tu ironiju Most je i zaslužio. S kim god su koalirali, bili na vlasti, pregovarali (Karamarko i HDZ, Plenković i HDZ, Milanović i SDP), poslije razlaza su ga ocrnjivali, a Škoro ih pita kako sada mogu “napadati i pljuvati” one s kojima su “vrlo transparentno i jasno... vodili pregovore”. I Most i Škoro pojavili su se kao osvježavajuća suprotnost SDP-u i HDZ-u, dio ih je birača prihvatio, ali ih svojom umišljenošću gube, kao što gube i poznata imena koja ih zbog privatizacije stranke napuštaju. Škoro je ispod polovice potpore iz predsjedničkih izbora, Most je oko izbornoga praga. Možda ni za koaliciju više nikome neće biti potrebni.

Ponedjeljak 18. svibnja - I danas – ‘idite, bre, šta se stalno svađate’

U bivšoj državi pričala se priča iz JNA, koja i danas ima svoju inačicu. Kad bi hrvatski vojnik napravio nacionalistički ispad u svađi sa srpskim, bio bi i te kako kažnjen. A kad bi takav ispad napravio srpski u svađi s hrvatskim, oficir bi oba vojnika pozvao, saslušao i na kraju rekao: “Idite, bre, šta se stalno svađate”. Tu oficirsku naviku da hrvatske nacionalističke ispade osuđuje, a srpske relativizira uspoređujući ih s hrvatskim, gaji i pitomac vojne škole JNA Ante Tomić, koji je u događajima na maksimirskom stadionu otprije 30 godina i u obilježavanju obljetnice Bobanova skoka na jugomilicajca “ustašama i četnicima” pripisao jednake uloge. Koja podudarnost! Svojedobno je, kako je 2013. pisao i pokojni Milan Jajčinović, Tomić poželio baš na maksimirski stadion izvesti HDZ-ovu oligarhiju i “malo prošarati mitraljezom”. Istinski nasljednik blajburških egzekutora! Pomoći su mu mogli i jugomilicajci koji su na maksimirskom stadionu, kako su poslije priznali, bili spremni “malo prošarati mecima” među hrvatskim navijačima i igračima. Ali bar neka korist u cijeloj priči – za “šaranje” ni oni ni Tomić više neće imati prilike, a to ih, sudeći po onome što danas pišu i govore, jako frustrira.

Utorak 19. svibnja - Komunistička zmija još je tu, prijeti, sikće i jača

Nakon što je Ivo Josipović izabran za predsjednika države, Ivan Zvonimir Čičak je izjavio kako je dobio otkaz u Jutarnjem listu zato što je napisao da je otac tada aktualnog predsjednika, Ante Josipović, 1972. progonio pripadnike Hrvatskog proljeća: “Bila je to moja kolumna od 6. veljače 2010. u kojoj sam, govoreći o olovnim vremenima 1972., napisao: U prvih šest mjeseci 1972. iz Saveza komunista isključeno je oko 1150 članova. Glavni je naredbodavac bio Vladimir Bakarić, a glavni egzekutor za izbacivanja, hapšenja i pripreme optužnica bio je Ante Josipović, otac novog predsjednika Ive Josipovića”. Ne jednom i Ivo je Josipović, i u Hrvatskoj i u inozemstvu (BiH, Izrael), izrekao optužbe kakve su nekad značile “izbacivanja, hapšenja i pripreme optužnica”. I sada je, mašući frazom da se zna “tko je bio na strani svjetla, tko na strani mraka”, zbog obilježavanja obljetnice Bleiburga napao i pokroviteljstvo Sabora, i premijera Plenkovića, i Crkvu, i nadbiskupa Puljića... zbog “rehabilitacije ustaštva, jačanja nacionalizma i političke desnice”. Usporedite te riječi s paljbom na političke protivnike iz vremena o kojem govori Čičak da vidite kako je “komunistička zmija još tu, prijeti, sikće i jača”.

Srijeda 20. svibnja - Kako je Zoran Vulić potjeran iz Hajduka

Često se ljevičari izruguju s tvrdnjama da u Titovoj Jugoslaviji nije bilo nikakvih sloboda, pa ni vjerskih. Bilo ih je, običan je svijet bez problema mogao ići na nedjeljne mise, slaviti Božić i Uskrs, djeca su mogla ići na vjeronauk... Ali, bože te sačuvaj ako si bio u nekoj javnoj službi ili u bilo kakvom javnom poslu, pa si pokazao svoju vjeru! Prisjeća se negdašnji legendarni nogometaš splitskog Hajduka Zoran Vulić utakmice u Kupu sa Zvezdom na Marakani i izvođenja jedanaesteraca: “Zabio sam gol i prekrižio se usred Beograda. To je bila pogreška koju mi u klubu nisu oprostili. Oduzeli su mi kapetansku vrpcu nakon tog polufinala, morao sam otići godinu dana poslije”. Na malo što su ortodoksniji komunisti bjesnili kao na vjeru, jer jedina je vjera komunizam, a jedini bog vođa. Ustaše su im bili koljači, zločinci, kao ideološki takmac nisu ni postojali. Ali kršćanstvo! Ono je druga svetost, drugi svijet, drugi moral, gdje se ono ukorijeni, komunizam je mrtav. Križanje kapetana “partizanskog kluba” na utakmici sa Zvezdom, i to u Beogradu, zacijelo je u vodstvu Hajduka izazvalo smrtni strah, pa je i Vulić “osuđen na smrt” – oduzeta mu je kapetanska vrpca i ubrzo je protjeran iz kluba.

Četvrtak 21. svibnja - Titov pionir Milanović vidi samo ustaše

Predsjednik Zoran Milanović podsjeća da je Pavelić “na današnji dan 1941. Rimskim ugovorima izručio Mussoliniju najveći dio Dalmacije, u kojem je živjelo gotovo 400.000 Hrvata” te na “Pavelićeve... izdajničke naume iz 1927.” Te su činjenice neporecive. Ali uz opasku da je Jugoslavija prije Pavelića bila od njega još darežljivija te da je poslije Tito cijelu Hrvatsku izručio velikoj Srbiji zvanoj Jugoslavija treba upitati – zašto se Milanović od početka mandata bavi uglavnom ustašama? Hrvatska ima oko 1,6 milijuna zaposenih i oko 1,25 milijuna umirovljenika s manje-više bijednim plaćama i mirovinama, pa su obuzeti preživljavanjem i na ustaše i ne misle. Mladež uči i zabavlja se, djeca su djeca, žene su žene, starci su starci, pa gdje su onda ustaše? Osim u incidentima, ne postoje. Kako to da predsjednik u zemlji u kojoj deseci tisuća djece gladuju, a trećina je stanovništva siromašna vidi samo ustaše? Zato što je bio negdašnji Titov pionir i omladinac te član Saveza komunista u državi koja je nemilice progonila Hrvate i svoj smisao temeljila na negativnom mitu o ustaštvu. To je smisao i Milanovićeve politike, pa kad ga zanima malo što drugo, i ustaše su nešto.

Petak 22. svibnja - Novinarima je važno čerečiti Bandića

Ne sjećam se da je u samostalnoj Hrvatskoj ijedan političar tako odlučno branio nekog intelektualca kao sada zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Baš ga ne obožavam, ali su me oduševile njegove rečenice kojima je uzvratio novinarki na pitanje o tome zašto je gradski stan dodijelio književniku Slobodanu Prosperovu Novaku: “Zašto ovo radite, zašto intelektualce i bisere ove zemlje povlačite po podu? Znate li koliko on znači za ovaj grad i ovu zemlju?” S. P. Novak zacijelo je jedna od najznačajnijih intelektualnih osobnosti u samostalnoj Hrvatskoj, živi, neumorni, polemični pratitelj kulturne aktualnosti u medijima i istraživač hrvatske književne baštine. Kad vidimo na što se sve troši državni novac i koji su se sve bogatuni – i biznismeni, i političari, i pjevači, i sportaši... – pa i u vrijeme koronavirusa, okoristili državnim novcem, ovaj Bandićev “grijeh” čini se nevin i dobrodošao. Uvelike marginaliziranu kulturu i intelektualce “povlačiti po podu”, i to ogrćući se tobožnjom brigom za potrebitije građane stradale u potresu, može samo netko kome nije ni do Zagreba, ni do građana, ni do kulture, nego samo do svog dijela i udjela u općem čerečenju Bandića.