Većina ljudi ne voli promjene. Hrvati ih vole još manje, što je loše jer to sprečava nužne reforme. Mislim da sam shvatio gdje ljudi nauče biti tako oštro protiv promjena – u školi. Već godinama pokušavamo promijeniti kurikulum, ali bez uspjeha. Smatramo da je nastavni plan i program ono što piše u udžbenicima i što su objasnili učitelji.
Ali kurikulum je mnogo širi i započinje s onim što radimo mi odrasli. Mala djeca žude za ljubavlju, pažnjom, granicama i rutinama. Znamo da naša djeca spavaju loše ili se ponašaju loše kad im narušimo rutinu spavanja. Pa ipak, mi im namjerno narušavamo rutinu spavanja svaki tjedan, od prvog razreda i većinom do kraja srednje škole. Prisiljavamo ih da idu u školu u smjenama. Polovina naših škola i dalje radi u dvije smjene, dok ih 14 radi u tri smjene. To ima nekoliko negativnih posljedica. Prvu sam spoznao kad smo se preselili na selo. Vidio sam brojnu djecu kako se u mraku vuku uzbrdo s teškim ruksacima, dok su pokraj njih jurili automobili. Zaprepastilo me kako takvu malu djecu redovito izlažemo opasnosti od mogućih ozljeda ili smrti. Ovo iskustvo mora biti strašno za tu djecu i njihove roditelje, svaka dva tjedna.
Osim fizičkih ozljeda, školovanje u smjenama djecu neprestano izlaže psihološkom stresu koji je prepoznat u smjenskome radu. Radnici koji rade u smjenama plaćeni su više jer im je poremećen san i društveni život, što negativno utječe na njihovo zdravlje. Jedan od glavnih mehanizama uspješnog nošenja s problemima je minimalno mijenjanje rutine. Rutina djeci pruža osjećaj sigurnosti i kontrole nad okruženjem, što dovodi do boljeg razvoja samokontrole, samopouzdanja i društvenih vještina. Pa ipak, svaki tjedan okrećemo njihove svjetove naopačke. Oni tada prirodno žude za rutinom i traže bilo što što bi im pružilo veći osjećaj sigurnosti i kontrole. I onda se čudimo kad kao odrasli ljudi žude za rutinom u mnogo većem intenzitetu nego u ostalim društvima.
Toj rutini prijetnja su čak i manje promjene u načinu organiziranja našeg društva, tako da smo zaglavili u prošlosti umjesto da hrabro gradimo budućnost. Ali to ima smisla. Mnogi nikada nisu imali rutinu koja im je kao djeci bila potrebna, pa je pokušavaju stvoriti sljedećih 50 ili 60 godina, na svoju i našu štetu. U brojnim školama potrebno je samo nekoliko učionica više kako bi mogle raditi u jednoj smjeni, što ne košta puno. Ipak, desetljećima se čeka na dobivanje sredstava, dok trošimo milijarde na političare, birokrate, ceste koje ne vode nikamo, fontane, borbene zrakoplove itd. Teško se ujedinjujemo, jer politiziramo svaki problem. Mislim da se svi možemo složiti – do 2021. godine sve naše škole trebaju raditi u jednoj smjeni. Ovo pitanje treba odvojiti od kurikularne reforme jer ona je postala previše ispolitizirana. Bliže nam se predsjednički, parlamentarni i lokalni izbori na kojima bi ovo pitanje trebalo biti prvo na dnevnom redu. Izazivam predsjedničke kandidate da se prvi angažiraju u rješavanju ovog problema, u nadi da će ih i drugi slijediti.
VIDEO Ministrica Divjak predstavila reformu školstva ravnateljima s područja 5 slavonskih županija:
Skola ni posao ne bi smjeli poceti prije 9 ujutro.