Hrvati su bili najvjerniji čuvari španjolskih kalifa

Od kada je Hrvat zauzeo zapadno primorje Balkanskog polutoka, dolazio je mnogo u doticaj sa susjednom Italijom, pače sve do danas uzdržala se je hrvatska naseobina u južnom kraju Italije. Ali, da se je Hrvat taknuo i Španije, te u onoj djedovini Cida na obalama Guadalaquivira štitio prijestolje tuđega gospodara: o tome, mislim, ne zna se u nas mnogo, pa zato ću da pripovijedam.

Malo poslije bitke kod Xeres de la Frontera, uslijed koje su Arapi prevladali Španijom, utemelji oko 750. posljednji Omejević Abderrahman I. samostalni kalifat u Cordobi. Tu na rijeci Guadalaquiviru razvijaše se bujni duh Arapa: znanje i umjetnost uspijevahu tako da se je Španija domalo pretvorila u europski raj. Oko kalifa kordobskoga, koji se u krasnoj palači u Alkazaru nastanio, skupi se brojna kita umjetnika i umnika, te proslavi svoga gospodara divnim zgradama, uznositim pjesmama i učenim djelima. Cordoba postade drugim Bagdadom.

No, sred te slave i moći strepio je kalif za svoj život. Prirođenim azijatskim despotizmom tlačio je svoj narod, pa zato nije ni časak bio siguran od osvete podanika svojih. Pače, ni u svojoj palači ne bijaše silni kalif miran; svagdje nazrijevaše ubojiti mač nezadovoljnog Arapina. Zato bijaše potrebito, da si ustroji vjernu stražu koja će mu život čuvati i prijestolje štititi. Kao što su nekad rimski despoti u svoju tjelesnu stražu (pretorijance) vrstali bjeloputnu mladež germansku, jer se u svoje zemljake nisu pouzdavali, tako su i kordboski kalifi u svoju četu redali po izbor Hrvate.

Poznato je da su za Rimskoga carstva upravo pretorijanci osobitu moć stekli, te da su u rimskomu svijetu careve nametali i skidali. I hrvatska straža, isprva malena i neznatna, steče s vremenom toliku vlast da je njezin glavar koji put ravnao udesom kalifa, te vladao Španijom.

Ali kako su Hrvati u Španiju došli i kada? Hrvati su oduvijek imali veliku mornaricu, kako ratnu tako i trgovačku, te po dalekom moru u svijet putovali. Često bi se sukobili s neprijateljima, bilo Mlečaninom, bilo Arapinom. K tomu su i gusari naše primorje često plijenili. Za tih neprestanih borba s neprijateljima i s gusarima dopali su mnogi Hrvati sužanjstva. Po tadašnjem običaju prodavahu se ratni sužnjevi u roblje, i to za skupe novce.

Glavno tržište robova bijaše grad Aleksandrija, a najbezdušniji trgovci Mlečani. Kad je dakle treći kalif u Cordobi po imenu Hamek I. (796. - 822.) prvi uzeo stalnu tjelesnu stražu ustrojavati, nije mu drugo trebalo nego da si što više robova u Aleksandriji kupi. I zaista, on ustroji stražu od 5000 momaka, sve samih robova, među kojima je osim Afrikanaca bilo do 2000 pravih Hrvata. Hrvatsku četu odijeli on od drugih, te im dade zasebnoga vođu. Ta je tjelesna straža obitavala u kasarnama kraj kraljevske palače Alkazara, te ju čuvala, i poput redovite vojske plaću dobivala.

Budući da Hrvati nisu znali arapski govoriti, nazivali su ih Arapi Nijemci. No upravo radi toga bijahu kalifu osobito u volji, jer se nisu mogli sporazumjet ni rotiti s urođenicima. Tako postade, oko g. 800., “hrvatska straža” u Španiji. Moć i upliv hrvatske straže bijaše u prvi kraj malen, no već prvi kalifi pomogoše joj do ugleda.

U vrijeme od godine 822. - 976. kad su moćni i čestiti kalifi vladali, bijaše ona krepka potpora pri njihovim poduzećima. Zato je Abderrahman III., o kojem kroničari pripovijedaju da je s europskim vladarima, pak i s hrvatskim kraljem (the King of the Slavonians) lijepo pazio, uvidjevši kako su mu potrebni Hrvati, povećao njihovu četu na 6000 momaka te im je dao vođu od hrvatskoga roda.

Za Alhakema II., sina njegova, stekoše Hrvati toliko povjerenje da su tik pred njegovim prijestoljem stražarili. Kada je ovaj veliki kalif umro, te za njim slabi kalifi slijedili, umjela je hrvatska straža veliku važnost steći. El-Hakema naslijedi nedorasli i slabi sin Hišam III., najnesretniji kordobski vladar. Namah se tu dočepa kormila neki Al-Mansur od porodice Alamerida, kojega je novi kalif svojim hadžibom (prvim savjetnikom) imenovao.

Tašti i za vladanjem pohlepni Al-Mansur zamisli da zakonitomu kalifu iz ruku otme svu vlast, te svojoj porodici kalifat osigura. Najviše ga je u tome pothvatu smetala tjelesna straža koja je Hišamu posve odana bila. Ipak mu uspije afrikansku četu na svoju stranu pridobiti, ali hrvatske straže ne mogaše nagovoriti, da vjerom krene. Ne preostade mu nego da vjerne Hrvate uništi.

I zaista g. 980. udari sa svojim četama na njih, te da ih do jednoga sve pobije. Ugrabivši svu vlast pokraj slaboga Hišama uvidje da bi mu potrebita bila hrvatska četa, odana njemu i njegovim nasljednicima. Zato ustroji naskoro novu četu Hrvata na svoje ime, te im dade svoje obiteljsko ime “Alameris”. Od toga vremena dolaze Hrvati pod tim imenom. Kad je zatim g. 1102. Al-Mansur umro, ostavi dva svoja sina Abdelmelika i Abderrahman da ga u časti hadžiba naslijede, te kalifatom upravljaju. Ali se za čas diže na njih rođak kalifa po imenu Muhamed. On dade živa još hadžiba Abderrahmana smaknuti, te primi kormilo u svoje ruke. Hišam II. ne mogaše ga zapriječiti, ali zato se podiže pleme Alamerida sa svojim privrženicima da osveti smrt svoga rođaka.

Za tih građanskih borba uzvisi se do osobite premoći vođa hrvatske straže Wadha el Ameri, rođeni Hrvati, koji je pet godina (1009. - 1013.) bio najznamenitija osoba u Cordobi. Još prije umio se je Al-Mansuru, bivšemu hadžibu, tako ulaskati, da ga je imenovao dvorjanikom kalifa Hišama. Premda pun hrabrosti prema svomu gospodaru i prema svojim dobročiniteljima Almeridima, uvidje da se za sad Muhamedu za počinjena ubojstva ne može osvetiti, te odgodivši osvetu za bolju zgodu, približi se nametniku.

Taj nadvlada svoje protivnike i sreća njegova probudi u njem želju da se sam kalifom proglasi. Nesretni ga je Hišam još u tome bolje potkrijepio imenovši ga svojim hadžibom. Sada odluči Muhamed da Hišama pošto-poto smakne, ali ga od toga odvrati lukavi Wadha el Ameri savjetovaši mu da kalifa u duboku tamnicu zatvori. Sutradan bude neki kršćanin, veoma nalik na kalifa, ubijen, te je svijetu u Cordobi proglašeno da je kalif umro.

S velikom slavom bude tobožnji kalif sahranjen, a na to Muhamed vladarom proglašen. Čim je Muhamed sjeo na kalifsku stolicu u Cordobi, bijaše mu prva briga da Hrvata Wadhu el Ameri pridobije. Imenova ga zato svojim hadžibom. Tim probudi veliko nezadovoljstvo kod drugih četa tjelesne straže, naročito kod Afrikanaca, koje je vodio Hašem ben Soliman, bijesan što je Hrvata zapalo tako važno mjesto.

Na to zapovjedi Muhamed da se Afrikanci udalje iz Cordobe, no ti se pobune te počnu opsjedati samu palaču Alkazar. Teško pođe Wadhi el Ameriju za rukom, te je hrvatskom četom Afrikance iz grada protjerao. Tom prigodom uhvati on vođu Hišama ben Solimana te ga dade smaknuti. Ali protjerani Afrikanci ne htjedoše se smiriti, već izabravši Solimana ben Hakema za svoga poglavicu započeše građanski rat. U tom se je ratu Wadha veoma lukavo ponio pristajući vazda uz jačega, a ostavljajući slabijega.

Vjeran Alameridima i zakonitom kalifu, koji je u tamnici čamio i kojemu je život spasio, nastojaše da oba takmaca, Muhameda i Solimana, oslabi i uništi, te Hišama na prijestolje postavi. Kad je Soliman Muhameda pobijedio, te ovaj iz Cordobe pobjegao, savjetovaše Wadha stanovništvo da pobjeditelja bez otpora lijepo primi. Soliman uđe zaista u grad, da se proglasiti kalifom, te postavi Wadhu za svoga savjetnika. Taj je međutim znao za čas stanovništvo protiv Solimanu uzrujati, a da ga još bolje u rog natjera, otkrio mu je tajnu da pravi kalif Hišam živi.

Zahtijevao je također da nesretnoga Omejevića na prijestolje posadi i time si zahvalnost naroda steče. No Soliman ne htjede na to pristati. Naskoro skupi Muhamed veliku vojsku, potuče Solimana, te ga iz Cordobe protjera. Wadha se opet prilikama pokori, te ga dočeka velikim slavljem. Na to mu Muhamed povjeri upravu nad Cordobom, a sam pođe da pobijeđenoga neprijatelja progoni. Ali ga loša sreća snađe: on bude potučen i uteče jedva živ s nekoliko momaka u Cordobu.

Sada mišljaše Wadha da je kucnuo čas osvete. Soliman opsjedaše grad, a Muhamed ne imađaše nikakve vojske. Čitava se Cordoba uzbunila, nitko nije znao što da čini. Jedini Wadha ne izgubi nade, već dade na brzu ruku gradske zidine popraviti, te sve za obranu prirediti. On bijaše sada jamačno sa svojom četom jedini gospodar u Cordobi. Sve časti popuni on svojim zemljacima Hrvatima, privrženicima kuće Alamerida. Sva vlast bijaše u njegovim rukama, tako da se je Muhamed više bojao njega nego samoga Solimana, osobito kad je spazio da mu radi o glavi. I zaista, gledaše Wadha da nametnika sasvim uništi. I on izvadi bijednoga Hišama II. iz tamnice te ga javno u najvećoj mošeji puku predstavi.

Narod, koji je mislio da je pravi kalif davno već preminuo, bijaše ushićen, te klicaše od veselja. Hišam II. zasjedne opet na prijestolje, a Wadhu imenuje svojim hadžibom. Tako pođe Wadhi lukavošću za rukom da si gospodara izbavi, koji je odsad bio pravo oruđe njegove volje. Najprije bude Muhamed smrću kažnjen. Odrubljena mu glava bude Solimanu u tabor poslana da vidi što i njega čeka ako dulje tako ustraje. Soliman se strašno razjari, te posla glavu sinu mu ObeidAlahu i pozove ga da zajedno s njime oca osveti.

Tako se dvije prvobitno protivne stranke združiše, da Wadhu i kalifa zbace i unište. Wadha uvidje kako je stanje opasno pošto se je veliki dio kalifata na njega podigao. Najprije mu bijaše do toga stalo da se oba neprijatelja ne sjedine. Povjerivši zato obranu grada svojim vjernim drugovima Hrvatima, Zaboru i Hambaru, pođe sam s vojskom iz grada da neprijatelje rastjera prije nego se uzmognu sjediniti.

Najprije krene proti AbeidAlahu i potuče mu vojsku; zatim se vrati k Solimanu te i njemu vojsku razbije. Vrativši se Wadha u grad bijaše najsilniji čovjek u kalifatu, te vladaše u ime Hišama II. sasvim neograničeno nad arapskom Španijom. Najveće časti dopadoše Hrvate; svi veći i znamenitiji gradovi zadobiše hrvatske upravitelje. Pravi Muhamedovci gledali su to uzvišenje Hrvata s velikim nezadovoljstvom. Osobito kad je Soliman drugi put došao pred grad Cordobu te počeo na nju udarati, čuli su se glasovi proti Wadhi i njegovim ljudima.

Kad je za to Hišam II. doznao nakani svoga vjernoga slugu izdati, te se s Kordobancima nagoditi. Wadha, vidjevši da je propao, da je sam kalif počeo raditi mu o glavi, pokuša sreću sa svojim protivnicima te zače sa Solimanom ugovarati ne bi li nezahvalnoga kalifa pretekao. Ali uzalud mu nastojanje: slabi i nezahvalni Hišam dade ga uhvatiti, kuću mu pretražiti i budući da se u njega našlo pisama s kojih su ga rad nevjere obijedili, osude ga na smrt. Tako pade Wadha, vješt, lukav i hrabar muž, pade od ruke onoga kojemu je spasio život i sačuvao prijestolje.

Smrću Wadhe el Amerija nađe i kordobanski kalifat Omejevića svoj grob. Uzalud je Hišam II. drugoga Hrvata, plemenitoga i hrabroga Hairama, uzvisio na čast hadžiba: uza sav napor ne mogaše grada više obraniti. Cordoba pade Solimanu u ruke. Po ulicama se zametnu krvavo kreševo. Svagdje stajaše Hairam na čelu svojih Hrvata; više puta ranjen ipak ne uzmicaše, dok se krvlju obliven s crnom zemljicom ne sastavi. S njim pade posljednji stup Omejevića. Čim se je Soliman grada dočepao osudi Hišama II. na smrt.