Početak Biblije pročitao sam nebrojeno puta, ali nikad nisam, poput Ericha Fromma u knjizi „Bit ćete kao Bog“, zapazio da je Bog, postupno stvarajući svijet i njegov sadržaj, za nebo, vode, noć, dan, životinje, za svako djelo ustanovio: „I vidje Bog da je dobro“. Jedino nakon što je, na svoju sliku i priliku, stvorio čovjeka nije ustanovio ništa. Frommova je hermeneutička interpretacija da je čovjek jedino božansko djelo nedovršeno činom stvaranja, da je čovjek proces, zanavijek tijek i otvorena knjiga koja se neprestano piše, mijenja i dopisuje.
Osobno nisam sklon takvom tumačenju. Prije mi se čini da se Bogu u zaigranosti stvaranja dogodila, ako ne greška, onda svakako iznimka. Sva su živa bića do savršenstva u skladu s okolišem, uvjetima i načinom na koji žive. Sva osim – čovjeka. Kad je životinji zima, naraste joj krzno. Kad je čovjeku bilo zima, ubio je životinju i odjenuo njezino krzno. Da bi letjela, ptica ima krila, da bi letio, čovjek je smislio avion. Da bi se na živome biću razvilo nešto što će biti začetkom oka, protekli su milijuni godina. A od pametnoga lovca na spiljskog medvjeda do lovca na Pokemone, u evolucijskom biološkom smislu, vrijeme gotovo da i nije proteklo. Mislim da čovjek nije proces nego, nažalost, jednom za vječnost napisana i dovršena knjiga, čija bezbrojna izdanja nimalo ne utječu na njezin sadržaj. Ono što nazivamo ljudskom naravi i karakternim osobinama, naime, od spiljskoga se lovca do goniča Pokemona nije izmijenilo ni truna.
I upravo je to ona vječna i vječno plodna njiva umjetnosti, kojoj nije svrha tumačiti, popravljati pa ni zabavljati svijet, već čovjeka zbližiti s njim samim, s blagotvornom smjesom samilosti i straha, katarzom, kako bi to rekao Grk, trajnu nesreću u kojoj živi sa smrtnom presudom ponad glave, učiniti podnošljivom i vedrom. Odavna je poznato da pravo ne mora biti pravično, da je pravo tijekom povijesti počesto davalo za pravo najgorim zlima i opačinama. Svakako je izvjesno kako i one nebrojene pravične pravne norme nisu nastajale iz plemenitih pobuda dobrih ljudskih naravi, već iz gole nužde, da ih nije kreirala ljudska dobrota, već kompromis ravnoteže straha. Poput neizmijenjene ljudske naravi, od vremena drevne Helade, osim dvaju izleta u krvave globalne avanture, čovjek se također nije dosjetio ničega vrsnijeg od onoga što nazivamo demokracijom, u ime koje se u konačnome zbiru ne ubija i ne ratuje ništa manje negoli u ime krvavih diktatura. Veličina demokracije nije u njenim varljivo blistavim načelima, već u nakani da se samovolji, hiru, zlu, prijekosti, sebičnosti i ostalim svojstvima ljudske naravi, postavi što više zapreka.
Ponekad se sjetim kako je jedan poznanik opake ironije govorio o nekoć važnome političaru. „Liberal – iz Gucma.” Napominjem kako ne treba “guglati” to mjesto budući da ne postoji. Gucam je, naime, paradigmatska zabit iz mojih filmova i romana. U citatu se umjesto Gucma, spominje stvarni grad. “Obilježje liberalizma je među ostalim – tolerantni dijalog”. Uzima moj poznanik zalet u poantu: “A u Gucmu, u birtiji dva stola. Prvi dijalog – jedan mrtav”. Moj profesor teatrologije, Gavellin unuk dr. Nikola Batušić, rekao nam je jednom prigodom u predvorju Akademije, gotovo u povjerenju, zašto je po njegovu mišljenju u nas Shakespeare nemoguć. U njegovim se komadima, naime, uvijek svi poubijaju na kraju, nakon više sati dijaloga, a u nas se svi poubijaju odmah na početku, počesto i prije dijaloga. Na polici mojeg kamenšćanskog zadružnog dućana, uz Plavi radion, kočoperila se boca na čijoj je etiketi bio u narodno ruho odjeven junak, sa starinskom puščerinom preko ramena. Pisalo je: „Stari graničar.“
Često se sjetim memoara Napoleonova maršala Marmonta i njegovih vapećih pokušaja da u te naše graničarske krajeve uvede francusko civilizirano sudstvo. Već sama pojava uznositih bića u pelerinama i perikama izazivala bi gromoglasan smijeh, a presude ma kakve bile, ozbiljnima nije držao ni osuđenik na smrt. Pripadam naraštaju čiji su djedovi mladost proveli u K und K monarhiji, i svi bi oni odreda s najvećim poštovanjem, kao da su ga osobno poznavali, govorili o caru Franji, jer „tada se znao red, poredak i zakon.“ Kad smo već kod Fromma, nije uzrok tome samo u naslovu njegova djela „Bijeg od slobode“, jer naš, kako bi se reklo, hrvatski čovjek, uopće ne vapi za glasačkom kutijom kao žezlom građanske moći i slobode izbora, već za pravičnom pouzdanošću onoga što običavamo nazivati državom.
Vremena prosvijećenih i plemenitih diktatura povijest često pamti svjetlijima od vremena demokracije u stalnim previranjima po rubovima krvi i očaja. Posve je pučkoškolska pripovijest da je Beethoven ponesen idejama francuske revolucije, posvetio simfoniju Napoleonu, da bi bijesan precrtao posvetu kad se Bonaparte proglasio carem. No zaboravlja se paradoks kako su ideje francuske revolucije pretočene u stranke i parlament odsijecale tisuće glava, a upravo je prosvijećena Napoleonova diktatura jednakost, bratstvo i slobodu provela u Code Civileu. Običava se kazati kako svaki narod ima vlast koju zaslužuje. Budući da je u nas tijekom povijesti bilo rijetke prigode da se narod nešto pita o tome tko će nad njime vladati, prije bih rekao kako je u našem slučaju narod onakav kakva mu je vlast, ili uglavnom bolji od nje. Stoljećima Europom perpetuiraju sukobi naroda s državom i obrnuto, a takvoga sukoba u nas uopće nema niti je moguć. Narod je toliko usrećen da napokon i konačno ima svoju državu, i zasićen tom činjenicom, nesposoban je ne samo za pobunu, već za bilo kakvu polemiku.
Ona dva stola u Gucmu, koegzistiraju savršeno miroljubivo. Za jednim stolom bogati i moćni banče, galame, rasipaju, čineći sebe središtem svijeta i svemira, a oni za drugim stolom, šute uz fileke i gemišt, kao tiha i posvećena publika. U našem hrvatskom slučaju država nema problem s narodom, ni narod s državom, već država sama sa sobom. Neprestano sama sebi prijeti i prekorava se kako je preskupa, korumpirana, nedjelotvorna, kako su nužne reforme, a onaj susjedni stol pobožno i pozorno promatra taj jalovi igrokaz, to prijetvorno prenemaganje tata kako se iskreno kune da više neće krasti. Povijesna je činjenica kako se nijedna vlast na svijetu nije promijenila na bolje vlastitom voljom i odlukom, već samo pobunom i strahom za opstanak.•