Često se (s pravom) čuje kako nam trebaju nekakve strukturne reforme da bi se vratili na putanju rasta BDP-a, zaposlenosti, životnog standarda… Mnogi to javno iznose. Najviše ekonomisti, no sve više i pravnici, inženjeri, liječnici. Čak i sociolozi i filozofi koji su i inače najskeptičniji oko mogućnosti fundamentalnih promjena u društvu u kratkom roku. Strukturne promjene su dakle riješena stvar. Trebamo ih, u tome se slaže velika većina onih koji javno istupaju.
No, dvije su grupe neodgovorenih pitanja u tome. Prvo, što je s onom većinom koja šuti, a na koju se te reforme u velikoj mjeri odnose? Podržavaju li oni reforme? I drugo, što točno podrazumijevamo pod strukturnim reformama koje bi trebale donijeti opći boljitak, pa makar u srednjem ili dugom roku? Bojim se da se u odgovorima na ova pitanja krije vrag i da tu nema ni približno toliko slaganja kao kod onog načelnog „trebaju nam reforme“. Ilustrirajmo to na nekoliko primjera.
Konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Ekonomisti su uspjeli uvjeriti većinu javnosti da živimo u svijetu globalne konkurencije u kojoj se svaki pa i najmanji dodatni trošak može pokazati pogubnim u međunarodnoj tržišnoj utakmici. Jedan od najvećih troškova je trošak države. Logično, što nam je država efikasnija, to će biti manji udio poreza u strukturi cijene izvoznog proizvoda ili usluge, postajemo konkurentniji. Za sada pratimo i slažemo se, zar ne? Manji državni rashodi – veća konkurentnost – veći izvoz – veći BDP – veće sve ostalo što treba biti veće. No, kako se strukturna reforma „manja država“ uistinu doživljava u našim kristalno jasno ispoljenim društvenim preferencijama? Kao nešto vrlo štetno, pogubno za dobrobit nacije!
Podsjetimo se. Od države se očekuje besplatno zdravstvo, školstvo, sudstvo, pravosuđe…, a puno ostaloga od države subvencionirano. Od države se očekuje da „štiti nacionalne interese“ držeći u vlasništvu i upravljanju „strateške“ kompanije. Država bi trebala uskočiti nakon svake prirodne katastrofe, nakon svakog gubitka zbog promjene tečaja ili kamatne stope, država bi trebala peglati regionalne nejednakosti u razvitku, država bi trebala osigurati svima pristojne mirovine, itd. Zbrojeno – kakva „manja država“, što vam je. Treba nam veća! I zato strukturne reforme iz područja „manja država“ padaju na prvom koraku. Čim se digne dreka iz neke oporbe, sindikata ili najavi prikupljanje potpisa za referendum.
I kako ćemo sad? Očito težim, ali jedinim ispravnim putem. Krenuti od strukture same strukturne reforme. „Manju država (jeftinija država) za veću konkurentnost“ se mora raščlaniti po strukturi države – manje izdataka za, pa sad redom sve one stvari koje smo maloprije nabrojali kao esencijalne, strateške, socijalne – neizbježne. U jednom dijelu morati će postat neesencijalni. Jer neće biti novca, kad inozemni kreditori više ne budu htjeli financirati naše deficite.
Razmotrimo još jedan strukturno-reformski nesklad između proklamacija i prakse, u cijelom društvu. Tržišno gospodarstvo, motiv proizvodnje, uloga države (politike), uloga privatnog sektora. Nije tu teško dobiti visok stupanj slaganja oko načelnih pitanja, tipa „trebalo bi i kod nas, u skladu s najboljom praksom EU…“. No kakvi smo u realizaciji načela? Katastrofa!
Privatizacija je već odavno i u školske udžbenike ušla kao „kriminalna pretvorba i privatizacija“. Svaki novi pokušaj završava na prvom posrtanju. Ono malo što se provuče kroz minska polja ostavlja se za kasnije progone, jer i u Ustavu imamo sramotne odredbe o nezastarijevanju. Pa kako se onda misli privatizirati sve ono što je „u skladu s najboljom praksom EU“, kada svaki protagonist zna da ga i za dvadeset godina čeka neki političkom hajkom potaknut sudski postupak? Ništa od privatizacije u takvom ozračju.
No, veći problem od opisanog je generalni stav prema preferiranom tipu vlasništva. Hrvati su, onako iskreno, ogromnom većinom za državno vlasništvo! Ali ne zbog države i nacije, već zbog sebe. Kako ću zaposliti djecu? Tako što ću pažljivo motriti šanse političkih stranaka, pravovremeno se učlaniti, dobiti izbore i zaposliti ih kao „stručne i marljive“ na mjestima na kojima su do sada bili postavljeni oni isključivo po političkoj podobnosti. One prethodne ipak nećemo baciti na ulicu, pa i oni su ljudi … Eto vam reforme.
>> Mrsić o broju nezaposlenih s kojim će vlada završiti mandat: Bit će puno manji nego u veljači
Od kada je se oslobodio HDZ-ovih okova ovaj covjek je poceo realno sagledavati bit hrvatskih problema. Ako pogledamo sto se u principu dogadja, onda je g. Skegro potpuno u pravu. Dali se netko sijeca Stozera za obranu Petrokemije i g. Klausa, koji su bili protiv bilo kakve, cak niti parcijalne, promjene vlasnistva. Danas, znaci nekoliko godina kasnije, drzava prodaje isto tako neucinkovito Croatia Osiguranje, da bi ovima sa 800 milijuna kuna dokapitalizaacije, spasila guzicu. Isto to se ponavlja sa rafinerijom u Sisku, lukom Ploce... nista prodati, prije nego se sve unisti i ne moze se dalje.