Ogorčeni smo spoznajom da nečije žrtve vrijede puno, a naše nimalo. Imamo pijetet prema svima, ali ne smiju se zanemariti i naše žrtve. Nije jednostavno sjetiti se pakla u kojemu smo izgubili članove obitelji samo zato što su bili Hrvati, ali tužimo jer Hrvatska mora biti jednako pravedna prema svima.” To su riječi dijela tužitelja od njih otprilike 150 koji će na zadarskom području tražiti više desetaka milijuna kuna od Hrvatske za zločine koje su nad hrvatskim civilima počinili četnici.
Nada Brzoja tužila je Hrvatsku i na prije nekoliko tjedana pokrenutom sporu u benkovačkom Općinskom sudu, zajedno s nekoliko članova obitelji, tražila odštetu od ukupno 1,2 milijuna kuna zbog ubojstva majke i sestre počinjenog 19. studenoga 1991. godine, dan nakon škabrnjskog masakra u kojem su Srbi ubili 43 civila.
– Srbi su mi ubili majku Mašu Čirjak (70) i sestru Danku Brzoju (40) u Nadinu, gotovo na kućnom pragu. Došla su dvojica i jedan je upitao što će s tri žene Hrvatice koje su zatekli u Nadinu, odnosno hoće li ih odvesti u Benkovac ili pobiti. Naposljetku su ih pokosili rafalom. Meni su navečer iz Rijeke javili da su ubijene, a pokraj mene u podrumu u Zadru bila je 12-godišnja kći moje sestre kojoj nisam mogla odmah reći da joj je ubijena majka – rekla nam je Nada Brzoja. Na upit zbog čega je odlučila tužiti hrvatsku državu, decidirano odgovara:
– Vidjeli smo da je Hrvatska isplatila odštetu obitelji Zec. Nitko ne smije zaboraviti naše žrtve i ako su oni dobili odštetu, trebamo je dobiti i mi.
O sličnim tragedijama svjedoči najveći broj od otprilike 150 tužitelja Hrvata čije su članove obitelji, isključivo civile, pobili Srbi u Domovinskom ratu na okupiranim područjima na kojima nije bilo nikakvih ratnih djelovanja. Upravo tu činjenicu da su njihovi bližnji mučeni, masakrirani i naposljetku ubijeni a da ni za koga nisu bili vojna opasnost tužitelji navode kao razlog tužbe i zahtjeva za milijunske odštete.
Prije nekoliko tjedana u benkovačkom Općinskom sudu prvu tužbu za ubojstvo Hrvatica Maše Čirjak (70) i Danke Brzoje (40) u Nadinu podnijelo je šest članova obitelji koji traže 1,2 milijuna kuna. Nedugo nakon njih tužbu sa zahtjevom od milijun kuna podnijele su obitelji Ledenka Cvitka pok. Jose (83) i Ledenka Cvitka (73) koje su srpski zločinci strijeljali na kućnom pragu u Vukšiću 1991. godine. Takvih će tužbi na zadarskom području u sljedećih nekoliko tjedana i mjeseci biti više desetaka, a u cijeloj Hrvatskoj u tužbama zbog srpskih zločina vjerojatno će se tražiti odšteta od više stotina milijuna kuna.
Odgovornost države
Kolektivne tužbe na zadarskom području podnesene su za ubojstva Hrvata u Medviđi, Korlatu i Bruškoj, a uskoro se očekuju kolektivne tužbe za ubojstva Hrvata i na obrovačkom području. Važan je i predmet u kojem je prije nekoliko dana otvoren sudski postupak s odštetnim zahtjevom roditelja tada osmogodišnje Martine Bibić, ubijene srpskom granatom u ožujku 1993. godine na jednom zadarskom dječjem igralištu.
Sve slučajeve vodi zadarski odvjetnik Zrinko Zrilić koji ih karakterizira kao terorističke akte za koje hrvatska država odgovara i predviđa naknadu na temelju Zakona o odgovornosti za naknadu štete nastale zbog terorističkih akata i javnih demonstracija, donesenog u ljeto 2003. godine.
Država je u takvim slučajevima dosad iskazala opći stav da je riječ o ratnim štetama, s čime se Zrilić ne slaže te navodi da su tijekom rata na okupiranim područjima počinjeni zločini koji nisu imali vojno-borbeni smisao, već je riječ o zločinima koji se svrstavaju pod terorističke akte motivirane pretežno nacionalnošću stradalih Hrvata.
– Primjerice, država je sličnu naknadu isplatila srpskoj obitelji Zec zbog ubojstva najmilijih, što je također bio teroristički akt. Takve karakteristike postoje i u svim zločinima koje su počinili Srbi ubivši na okupiranom području u Zadarskoj županiji mnoge Hrvate civile – rekao nam je Zrilić.
Aboliranje zločina
Primjerice, na benkovačkom području, na koje se odnosi veći broj tužbi, ubijeno je ukupno dvjestotinjak Hrvata, a za te zločine, kako često navode branitelji, nitko osim Zorane Banić nikada nije služio zatvorsku kaznu. Ako hrvatska država ustraje na dosadašnjem stavu da su takvi zločini nad Hrvatima civilima na okupiranom području bili ratna šteta, to bi, drže tužitelji, značilo svojevrsno aboliranje tih zločina.
Odbacivanjem tužbi ti bi zločini bili stavljeni u vojno-borbeni kontekst pa bi, primjerice, zločini nad nemoćnim starcima u Bukovici bili smatrani opravdanim borbenim akcijama, a to bi ublažavalo i minoriziralo odgovornost zločinaca.