Građani BiH svako malo izlaze na neke izbore. Opći izbori svake su četiri godine. Na njima se biraju članovi Predsjedništva, zastupnici za državni i entitetske parlamente te za deset županijskih skupština. Dvije godine nakon općih, održavaju se lokalni izbori. Tada se, također na mandat od četiri godine, biraju načelnici općina i vijećnici u lokalnim skupštinama. Uza sve to, česte su smjene načelnika pa građani mnogih općina moraju i na prijevremene izbore.
U BiH ima gotovo 200 stranaka. I sve one imaju svoje unutarstranačke izbore u kojima sudjeluje golem broj članova. Bh. Hrvati, kada ne glasuju u BiH, izlaze na hrvatske izbore. Kako se izbori u RH za predsjednika, Sabor, Europski parlament, ne održavaju istodobno, onda se može reći da su Hrvati iz BiH svjetski prvaci po mogućnosti izražavanja demokratske volje. Košta to milijune eura za uglavnom predvidive rezultate. Čemu onda skupo vježbanje “demokracije”?! Hrvati u BiH gotovo plebiscitarno glasuju za HDZ i njihove saveznike jer se zbog diskriminirajućeg Izbornog zakona ne smiju demokratizirati. Ako svoje glasove rasprše na više stranaka, riskiraju da ih u vlasti predstavlja manjina koju odaberu bošnjačke stranke. Teoretski mogu glasovati 99 posto za jednu stranku, a da se manipulacijom vlast sastavi od onih koji imaju jedan posto. Upravo zbog straha od majorizacije, oni se homogeniziraju oko “stožerne stranke”. Zbog osjećaja bespomoćnosti očekuju zaštitu sunarodnjaka iz Hrvatske.
Uvriježeno je mišljenje kako su prema njima senzibiliziranije desne opcije te iz istih razloga na izborima u RH glasuju također za “stožernu stranku”. Dakle, 90 posto za HDZ u BiH i isto toliko za HDZ u Hrvatskoj. Izbori za Hrvate u BiH su, u prijevodu, prebrojavanje naroda. Međunarodnoj zajednici nimalo se ne sviđa što umjesto nacionalne stranke, ne biraju “građanske”. Zato su u posljednja dva desetljeća legalno izabrane političare rušili smjenjivanjem, zatvaranjem, progonima... Unatoč svemu, narod uvijek bira iste. Slično je i kod Srba i Bošnjaka. Je li to totalitarizam?! Stranci nikako da shvate kako treba promijeniti Izborni zakon koji će poticati demokraciju. U kojoj će autentični predstavnici naroda biti u vlasti. Kada se to dogodi, Hrvati više neće morati birati jednu stranku, nego najbolje. Dvadeset godina nakon Daytona uočavaju se prve naznake kako bi se to ipak moglo dogoditi.
Međunarodni predstavnici otvorili su priču o objedinjavanju izbornih procesa za opće i lokalne izbore u BiH. Povod je provedba reformi nužnih za europski put BiH. EU je već napravio i analize kako bi ovaj proces donio velike financijske uštede, rasterećenost političara od stalnih izbornih kampanja te veću izlaznost i motiviranost birača. Međutim, ako bi se izborni ciklusi spojili bez promjena Izbornog zakona, postoji ozbiljna sumnja u njihovu pravnu legalnost.
No, svi se slažu kako se nešto mora mijenjati. Primjer nefunkcioniranja Izbornog zakona drastično se ogleda na primjeru Mostara. Taj grad nije imao lokalne izbore kada i ostale općine i gradovi 2012. zbog neprovedbe odluke Ustavnog suda BiH vezane uz Statut i Izborni zakon koji se odnose na diskriminaciju tijekom glasovanja. Izbori nisu održani ni 2014., a pitanje jest i hoće li i iduće godine kada se redovito održavaju lokalni izbori u drugim gradovima i općinama. Koliko su izborna pravila u BiH komplicirana, govori podatak da baš zbog njih ni zamalo godinu dana od održanih izbora vlast nije uspostavljena u Hercegovačko-neretvanskoj županiji. To je županija čiji glavni grad (Mostar) od 2008. godine nije imao lokalne izbore.
A hoće li u BiH novi izbori biti u listopadu 2018., ili već iduće godine, ovisi o dogovoru stranaka i izmjenama Izbornog zakona. Ako bi se utvrdila poštena izborna pravila, relaksirali bi se odnosi među narodima, Hrvati bi se mogli demokratizirati, političari se ne bi morali svakih pola godine u predizbornim kampanjama dodvoravati biračima, a vlast bi, umjesto bavljenja sama sobom, konačno mogla biti u službi naroda. Rasteretila bi se država i od silne administracije koja joj zbog ovakvog sustava “pojede” gotovo dvije trećine proračuna. Sve bi to odblokiralo put BiH prema EU. U protivnom, prizivat će se izvanredni izbori koji se po sadašnjem zakonu ne mogu održati. Zato, umjesto perfidnog poticanja “događanja naroda”, treba postići konsenzus u domaćoj i međunarodnoj zajednici o nužnim promjenama. Prije svih, izborna pravila koja će omogućiti da u BiH umjesto totalitarizma i “prebrojavanja naroda” izbori uistinu budu praznik demokracije.
>> S izbjeglicama iz Sirije u BiH bi mogli stići i teroristi. Čekaju ih suborci s ratišta
>> Spremaju se neredi, BiH čeka vruća jesen u kojoj će Hrvati opet biti gubitnici
Hrvati u BiH nisu jednakopravni i prijeti im istrebljenje, prijeti im nova Sirija, da se tako izrazim, ukoliko ne dobiju svoju zakonom zajamčenu konstitutivnost i jednakopravnost! Od naroda koji je imao svoju republiku svedeni su gotovo na nacionalnu manjinu, oduzeta su im sva prava, sami ne mogu birati svoje predstavnike i okupljaju se oko HDZ-a koji ima toliko uhljeba i loših tipova, ali ima i one koji rade na tome da Hrvati budu jednaki s ostalim narodima, što im je Daytonom omogućeno. U borbi prednjače Dragan Čović, Mario Karamatić, Marinko Čavara, Božo Ljubić i još neki koji se pod Hrvatskim narodnim saborom žele izboriti za dobar položaj Hrvata u BiH, odnosno samo za onaj položaj koji im zakonom, ustavom, Daytonom pripada. Osjeti se i da je uz Hrvate u BiH i premijer Zoran Milanović, i predsjednica Grabar Kitarović, kao i oporba u Hrvatskoj i to je jako važno jer smo jedan narod kojeg je podijelila granica, a koji je utkao sebe u tisućljetnu borbu za slobodu svih Hrvata.