Hrvati u Japanu: Treslo se, a mi nismo prekidali sastanak!

"Tlo se izmaknulo u stranu. Lijevo pa desno. Istim ritmom klizile su i police s namirnicama. Boce s alkoholom prve su tresnule na pod i porazbijale se. Slijedile su ostale, hrana se rušila po ljudima... Koliko je trajao potres? Tri, četiri minute." Bile su to najduže minute u životu bivšeg australskog reprezentativca i bivšeg Dinamova igrača Eddyja Bosnara, koji sada igra u Japanu. Njega je potres zatekao u prodavaonici, u redovitoj kupnji.

Odmah upozoravaju

– Gdje mi je zaručnica, prolazilo mi je kroz glavu. Otišla je kupiti kruh, ali gdje je? Kad će ovo prestati? Kad? Nemoćan si, nemaš kontrole. Žene su vrištale, ljudi su se držali za zidove. Bacali su se pokušavajući pronaći najbolji i najsigurniji položaj. Micali su se iz kutova da ih ne bi što zatrpalo – kaže Bosnar. On je jedan od 40-ak Hrvata u Japanu i prema posljednjim informacijama, svi su dobro, udaljeni od područja tsunamija. Na sreću, u Bosnarovu gradu, kojih 130 kilometara od Tokija, nije bilo štete. Sad se prisjeća, kad je stigao u Japan, odmah su ga upozorili na potrese. Rekli su mu: spremljenu torbu s bočicom vode, suhom hranom, pokrivačem, rubljem, čarapama... Nije ih poslušao. Sve dosad. – Čim smo stigli kući, spremili smo torbe. Stoje uz vrata i čekaju – priznaje.

Tlo još ne miruje. U stanu na sedmom katu svako malo lijepo osjeti kako fotelja u kojoj sjedi lagano klizi. Nisu sami – u stan su primili prevoditelja. On je morao napustiti svoj dom zbog opasnosti od tsunamija. Hoće li takva sudbina snaći i Bosnara i zaručnicu, ne zna.

– Nadamo se da nećemo morati napuštati dom, ali pratimo situaciju. Područje opasnosti od tsunamija sve je bliže, označeno je crvenom bojom na kartama koje prikazuju na televiziji, no nadamo se da će val ipak biti zaustavljen da će nas uzvisine spasiti – kaže.

I dok je Bosnar zarobljen u svom domu, drugi Hrvat u Japanu – Boris Živković – zarobljen je u uredu u središtu Tokija. Kako ne voze vlakovi, nije mogao otići kući, u mjesto udaljeno 40-ak kilometara od glavnoga grada. Sa 20-ak kolega priprema se za noć.

– Evo, gotovo su 23 sata, šef i kolege rade – opisuje atmosferu u uredu.

Dapače, nakon prvog udara, stigla su još dva. Za trećeg održavali su telekonferenciju s partnerima. Nisu je prekinuli, nego su je stoički, bez obzira na to što se treslo, a uredske stolice na kotačićima klizile amo-tamo, odradili do kraja.

– To je takav mentalitet – kaže. Živković radi u građevinskoj kompaniji Shimizu. Oni sami projektirali su zgradu u kojoj rade. Kad je počeo potres, na licima odgovornih inženjera vidio je nešto što sigurno nije htio – strah i nelagodu.

Paketi s hranom

– U Japanu sam 11 godina, ali ovako jak potres nisam doživio. Čak su i kolege, dok smo se skrili ispod stolova, bili zabezeknuti. Kolega mi je šapnuo: Ovo je drukčije – govori Živković:

– Čim dođete na posao, prvi dan, daju vam kacigu. Držite je ispod stola pa kad treba, stavite na glavu. Ovdje su potresi gotovo način života: zgrade su projektirane tako da apsorbiraju trešnju, pa i nema šteta. Jedino taj tsunami, on je nešto na što se ne možete pripremiti – kaže Živković. Gleda kroz prozor: na ulicama je gužva. Rijeke ljudi hodaju, promet je zakrčen. Oni koji stanuju u blizini, odlučili su se probiti pješice. Drugi su, poput Živkovića, ostali na poslu ili se prijavili u hotele.

– Sat vremena poslije potresa, svi hoteli u gradu bili su popunjeni – kaže. Dok razgovaramo sa Živkovićem, dijele im pakete s hranom. Napravljen je plan za noć.

– Muškarci će spavati na stolovima, a za žene su na jednom od katova uredili posebnu spavaonicu s poljskim krevetima. Upravo ih zovu preko razglasa da se spuste na prvi kat – kaže te dodaje, objašnjavajući još jednu kulturološku posebnost: – Muškarci tamo ne smiju pristupiti.