Prodajem francusku pušku. Nikad korištena, dva puta odbačena... U vojnim krugovima popularna je to, podrugljiva uzrečica nastala u Drugom svjetskom ratu koja francusku vojsku opisuje kao uvijek spremnu na predaju, a nikada na borbu. No jedno je sigurno, ova uzrečica nipošto se ne odnosi na Legiju stranaca, jednu od najprestižnijih i najpoznatijih specijalnih postrojbi na svijetu čiji su se pripadnici pod francuskom zastavom borili na ratištima Južne Amerike, Europe, Azije, Afrike...
Pod francuskom zastavom da, ali najčešće ne i s francuskim dokumentima. Legija stranaca, kao što joj i samo ime kaže, sastavljena je najvećim dijelom od stranaca, a među njima je znatan broj Hrvata.
Upravo Hrvati obučavani u Legiji stranaca činili su na početku Domovinskog rata okosnicu zapovjednog kadra malih, specijalnih postrojbi hrvatske vojske. Današnji hrvatski generali poput Ante Gotovine ili Ante Rose nosili su prije povratka u Hrvatsku bijelu legionarsku kapu kepi, a neki od najpoznatijih hrvatskih specijalaca iz vremena rata poput Miljenka Filipovića ili Brune Zorlice – Zulua “zanat” su pekli u postrojbama Legije stranaca...
– Početkom 1991. bio sam na Bliskom istoku u Pustinjskoj oluji gdje je Legija stranaca sudjelovala u protjerivanju iračke vojske iz tada zauzetog Kuvajta. Po povratku u Francusku vidio sam kuda vodi situacija u Hrvatskoj. Otišao sam iz Legije i došao u Hrvatsku, kaže general Željko Glasnović, danas umirovljeni vojnik koji je odnedavno i saborski zastupnik. Doduše, njegova formulacija kako je iz Legije otišao nije baš potpuno točna. Točnije je reći pobjegao. Naime, legionari potpisuju ugovor na pet godina koji ne mogu prekinuti, a kako rat u Hrvatskoj nije čekao, Glasnović je, uostalom kao i cijeli niz legionara, poput Miljenka Filipovića, Brune Zorice Zulua ili Ante Rose, pobjegao iz Legije stranaca da bi se priključio hrvatskim postrojbama na samom početku rata.
– Prema informacijama koje imam, tijekom ratova na području bivše Jugoslavije poginulo je 27 bivših pripadnika Legije stranaca. Svi su oni pobjegli iz francuske postrojbe kako bi se priključili svojim nacionalnim vojskama – kaže Glasnović.
Legiji se mora kucati na vrata
Današnja Legija stranaca znatno je drugačija nego što je bila na svome početku. Osnovao ju je kralj Louis Philippe 1831. godine, i to s dvojakim ciljem. Prvi, da zaštiti francusko kolonijalno carstvo, kolonije koje su se prostirale diljem svijeta, i drugi, podjednako važan, da s ulica Francuske ukloni što više kriminalaca, probisvijeta, lopova i silovatelja. Svima je njima Legija stranaca pružala priliku za novi život pod promijenjenim identitetom, ma iz koje zemlje dolazili, koje rase bili ili kojem se bogu klanjali. Stvorena ponajprije za akcije izvan Francuske, Legija stranaca bila je u to vrijeme stacionirana samo u Alžiru, odakle je slana na ekspedicije, od relativno bliskog Malija i Čada do Indokine na gotovo drugom kraju svijeta.
Tijekom godina njezin se status mijenjao, a ugled rastao. Iako je na početku smatrana utočištem odmetnika i bjegunaca od zakona, svojim borbenim učincima Legija si je izgradila sasvim drugačije ime. Protkana čeličnom disciplinom, odanošću, hrabrošću i čašću, koji su građeni u svakom vojniku dok mu je trajala obuka, a prije pristupanja borbenim postrojbama, Legija stranaca vrlo je brzo postala sinonim za hrabru, odvažnu postrojbu. Ipak, svoj legendarni status koji i danas nosi Legija stranaca zaslužila je 1863. godine, tridesetak godina nakon svoga osnutka. Tada je šest pukovnija Legije bilo raspoređeno u Meksiku. Jedna satnija od 62 legionara i tri časnika predvođena kapetanom Jeanom Danjouom pratila je konvoj u gradu Pueblu kada ju je u zasjedi dočekalo i opkolilo nešto više od tri tisuće meksičkih vojnika. Nakon borbe koja je trajala satima i nakon što je preživjelo samo šest legionara, njih su šestorica stavila bajunete na puške i krenula na juriš. Trojica su odmah ubijena, a trojica su zarobljena i potom puštena da otprate i tijelo kapetana Danjoua. S njima je vraćena i drvena ruka koju je imao kapetan Danjou, a koja je danas najveća relikvija Legije stranaca.
Legija stranaca danas je cijenjena postrojba koju po obučenosti i uvježbanosti njezinih pripadnika stavljaju uz bok američkim Zelenim beretkama ili ruskom Specnazu. No treba istaknuti da je zadržala nešto od svoje stare tradicije. Anonimnost! Svaki legionar koji krene na obuku uzima novo ime kako bi u potpunosti presjekao sa svojom prošlošću. Najčešće ga biraju sami ili im ga bira njihov neposredno pretpostavljeni, ali tako da inicijali ostaju isti. Tako je Ivan Roso, koji je u legiji proveo punih 37 godina, čovjek koji je umirovljen kao najvažniji dočasnik Legije stranaca, svoju vojnu karijeru počeo pod pseudonimom Igor Raković.
Kao što je Hrvata bilo u Legiji u osamdesetim i devedesetim godina prošlog stoljeća, tako ih ima i sada. Pokazalo se to i prije četiri godine kada je na Korzici tijekom vježbe stradao legionar Ivan Vinković iz Novih Jankovaca, nedaleko od Vinkovaca. Doduše, koliko ih je točno, nije poznato. To je podatak koji se, baš kao i njihovi identiteti, strogo čuva i koji zna samo zapovjedništvo Legije stranaca i francusko ministarstvo obrane.
Zna se samo da Legiji stranaca svake godine pokušava pristupiti određeni broj Hrvata. Nitko od njih ne pristupa zbog novca jer plaće legionara relativno su male. Prve godine legionari primaju oko 1200 eura na mjesec, plaća raste tek s godinama, činom i specijalističkim znanjima i vještinama, no nikada ne prelazi 4000 eura. Svi koji pristupaju, Legiji pristupaju zbog ponosa i časti jer znaju da pripadaju jednoj od najelitnijih postrojbi na svijetu. A ući u njezine redove nije nimalo lako.
– Prije tri godine pokušao sam pristupiti legionarima. Nitko od mojih za to nije znao, samo sam vlakom otišao u Aubagne u južnoj Francuskoj. To je jedini način kako možeš pristupiti Legiji. Moraš im pokucati na vrata. Ne možeš doći u francusko veleposlanstvo, ne možeš se prijaviti internetom, ne možeš ih zvati telefonom. Trebaš doći u njihovu bazu i pokucati na vrata, a uopće ne znaš što te tamo čeka, kaže tridesetdvogodišnji Slavonac iz okolice Slavonskog Broda.
Kako kaže, kada je u Aubagneu sišao s vlaka na koji se ukrcao u Zagrebu, prvo je otišao u obližnji lokal. Sjeo je i naručio pivo... Pa još jedno, pa još jedno... Nije bio potpuno siguran u što se uputio i je li doista spreman na Legiju stranaca.
– Uskoro sam shvatio da malo dalje od mene za šankom sjede dvojica Azijata u dvadesetim godinama i da ih očito muče iste dvojbe kao i mene. Ispijali su pivo i gledali u prazno. Prišao sam im i pitao spremaju li se za Legiju. Brzo smo se sprijateljili, a sat ili dva kasnije pridružio nam se i jedan Rus koji je očito s istom namjerom došao u Francusku – kaže ovaj Slavonac.
Nisu se usudili puno piti, nekoliko piva kroz cijelu noć, bojeći se da ih ne odbiju odmah na ulazu. Čim je svanulo, s ruksacima su krenuli prema nekoliko stotina metara udaljenom ulazu u bazu Legije stranaca. Zavežljaji su bili oskudni, znali su što treba ponijeti sa sobom. Tri kompleta donjeg rublja, tri para čarapa, četkicu za zube i ručnik. I od 10 do 50 eura gotovine. Mobiteli ili laptopi nisu se preporučivali, kao ni novac, nakit ili kartice. Ključevi kuće ili automobila bili su apsolutno zabranjeni. Jer kada jednom stupiš u Legiju, više nemaš drugog doma osim vojarne...
Rigorozna obuka
– To jutro okupilo nas se desetak ispred ulaznih vrata kada je po nas došao jedan legionar. Morali smo se identificirati putovnicama, a potom su nas uveli unutra. Sve stvari koje smo imali oduzete su i pohranjene, dobili smo plave trenirke i krenuli su testovi i ispitivanja. Psihofizički testovi, test inteligencije, testovi snalaženja... Upali smo u grupu koja je formirana nekoliko dana prije. Malo je tko govorio francuski, ali bilo je tamo legionara iz raznih krajeva koji su prevodili regrutima. Bio je i neki muškarac iz Hrvatske, sudeći po naglasku očito iz Dalmacije. On je prevodio, izvikivao zapovijedi za regrute koji su pristigli s Balkana jer bilo je tu i nekoliko ljudi iz Srbije i BiH – kaže mladić o svojem iskustvu.
Procjene su trajale petnaestak dana, a svakodnevno se njihova grupa smanjivala. Dobrovoljci su otpadali sami ili bi ih pak odbacili časnici zbog različitih razloga.
– Dospio sam do pred kraj selekcije, ostalo nas je pedesetak od oko stotinu u mojoj grupi. Na kraju su došli rezultati testova. Nisam prošao, kao ni još tridesetak kolega. Nitko od nas nije znao zašto, ali na nekom od testova nismo prošli. U najviše desetak minuta nakon objave rezultata već smo imali svoje stvari u rukama i pratili su nas prema izlazu iz baze – kaže Slavonac, koji se nakon toga vratio kući i prekrižio vojnu karijeru.
Ipak, puno je Hrvata koji su prošli selekciju, koji su iz Aubagnea upućeni na četverotjednu obuku. Ošišani na nulu, odjeveni u maskirne uniforme regruti Legije prolaze rigoroznu obuku. Stvara im se fizička forma, a identitet pojedinca razbija se u korist identiteta grupe. Bratstvo i solidarnost s postrojbom prije svega. Obuka legionara toliko je teška da samo svaki osmi regrut koji zatraži prijam u Legiju u tome i uspije. Obuka je rigorozna, testovi zahtjevni do maksimuma. No oni koji uspiju, ulaze u samu svjetsku vojnu elitu.
Tako su hrvatski ratnici pod zelenom beretkom Legije stranaca prošli dobar dio svjetskih ratišta, na gotovo svim kontinentima.
– Kratko smo bili u bazi, neprestano su nas slali u Saharu, u Alžir, na Madagaskar, na Tahiti... Gdje god su bili ugroženi francuski interesi, gdje su bili ratovi, revolucije. Služio sam u 2. padobranskom puku, elitnoj postrojbi Legije, pa su nas gurali gdje god je bilo “vruće”. U to vrijeme jedan je mladić iz Samobora poginuo na terenu, obišao sam njegove roditelje po povratku u Hrvatsku i shvatio da su im Francuzi ispričali potpuno drugačiju priču o njegovoj pogibiji. Rekli su im da je poginuo u prometnoj nesreći, no stradao je u akciji – kaže vlasnik bjelovarske tvornice traktora Stjepan Hittner. On je u Legiji šezdesetih godina služio pod pseudonimom Steve Hobbenger.
– Legija je vojna postrojba starog kova. I imaju tri nepisana pravila koja su se poštovala prije i koja se poštuju i danas. Prvo, nema karijerizma, uvlačenja nadređenima. Drugo, nema cinkarenja. Treće, nikada se ne preskače zapovjedni lanac, svi problemi rješavaju se tamo gdje su i nastali. I sada kada sam u politici vidim da bi i Hrvatska trebala nešto naučiti od ovih pravila Legije stranaca. Jer više je morala u najgorem zatvoru Teksasa nego u cijelom hrvatskom društvu – kaže Željko Glasnović.
Glasnovicu, da se ti drzis morala legije stranaca ne bi se pridruzio kriminalnoj organizaciji.