Molim vas, hitno javite Ministarstvu vanjskih poslova da nas nazovu na ovaj broj, ovaj telefon radi, zamolili su nas radnici Montmontaže koji su se javili na prvi zvuk zvona. Njih 10-ak, s kolegama iz Srbije i BiH, šest su dana zatočeni u Benghaziju u Libiji. Telefonska je linija danima bila mrtva, komuniciralo se SMS-ovima, s obitelji i tvrtkom. Premalo da bi kod ljudi smirilo strah i neizvjesnost, ali i osjećaj izoliranosti i gnjeva.
Nekoliko minuta poslije nazvali su iz hrvatskog MVP-a i potvrdili da će ih sutra iz luke udaljene tri kilometra evakuirati brodom. Krizni stožer Ministarstva vanjskih poslova, osnovan čim su u nedjelju tvrtke zatražile pomoć, danas je donio akcijski plan evakuacije na sastanku na kojem su, uz ministra Gordana Jandrokovića, bili i predstavnici tvrtki čiji su radnici u Libiji. Stožer je osnovan čim su tvrtke – a prva je to učinila u nedjelju – zatražile pomoć. Dio radnika iz Tripolija evakuiran je jučer i danas, a ostatak bi grad trebao napustiti sutra zrakoplovom redovite linije te posebnim avionom austrijske vojske.
Rješenje za pet lokacija
– Očekujemo da radnike Montmontaže iz Benghazija evakuiraju sutra brodom koji dolazi po turske radnike. U pripremi je zrakoplov Trade Aira koji čeka dozvolu za slijetanje i koji je važan za evakuaciju radnika iz ostatka Libije – najavio je Jandroković. Naime, kako su radnici u Libiji na raspršenim lokacijama, bilo je potrebno za svaku od njih pet posebno rješenje.
Liste su za evakuaciju podulje: u Tripoliju Crosco ima 18, Viadukt 76, a Geofizika 45 osoba na listi za evakuaciju, u Zilahu Geofizika ima njih 70, Crosco u Kufri 26, a u Jalu 33 radnika. U Benghaziju Montmontaža ima njih 28.
– Ovdje smo sa srpskim kolegama i kolegom iz Bosne i Hercegovine. Smješteni smo u jednoj vili i ne izlazimo iz nje – govore radnici. Strah i frustracija čuju im se iz glasova. Zanima ih zašto su ostali toliko dugo na terenu. Cijene napore tvrtke, ali se pitaju zašto nisu prije napustili Libiju.
– Jasno da nas je strah. Ovih je dana mnogo puškaranja i u našoj ulici. Na sreću, imamo kolege, kooperante, Libijce. Čuvaju nas, prevode, objašnjavaju što se događa. Oni su nas i prije erupcije prosvjeda upozoravali da će zakuhati. Donose nam hranu i vodu. Iznimno smo im zahvalni – kažu radnici. Ni jedan se ne želi predstaviti, mole za anonimnost.
Danju krate vrijeme kartajući, noću se izmjenjuju na spavanju tako da je netko uvijek budan, pazi na njih i na stvari.
U glavama se događa svašta – osjećaj da su sami, da nitko ne misli na njih.
Gledaju hrvatske programe i čekaju. U jednom se trenu pojavila i ideja da se sami pokušaju probiti.
Htjeli se probiti sami
Nade su im bile potonule kad su vidjeli da je zračna luka u Benghaziju onesposobljena za promet, no jučer je otvorena luka. Kako u tom području ima nekoliko tisuća turskih radnika, prvi je turski brod već isplovio i odveo ih na sigurno, prema Malti. Obitelji radnika u Hrvatskoj teško podnose neizvjesnost. Otac jednog od radnika Montmontaže završio je u bolnici i u teškom je stanju. Srce nije izdržalo stres.
Supruga jednog od radnika pak govori kako je prikovana za televiziju, novine, internet. Obitelji su u kontaktu, jedni drugima pružaju podršku. Prva dva radnika Geofizike, Igor Mamić i Boško Lovrić, u ponedjeljak navečer stigli su u Zagreb iz Tripolija.
– Ljudi su napeti, kupuju i prave zalihe. Osim mjestimičnih nereda navečer, u Tripoliju je mirno – kazao je 29-godišnji Lovrić iz Imotskog.
Radnici su morali ostati do zadnjeg zato što je njihovim cijenjenim firmama važnija zarada od života njihovih radnika. Ako poginu, pa što -rat je kaj ne?