Kako žive Hrvati u glavnom gradu Srbije

Položaj Hrvata u Vojvodini, a prije svega Subotici, do sada je bio tema brojnih medijskih priloga tako da se o tome zna gotovo sve. U isto vrijeme se o položaju Hrvata u Beogradu, njihovu broju, problemima, planovima zna malo. Malo je poznat i podatak da u Beogradu, prema zadnjem popisu stanovnika, živi više od deset tisuća Hrvata.

– To su oni koji su se na popisu deklarirali kao Hrvati iako je brojka veća. Na istom tom popisu u Beogradu bilo je i oko 25 tisuća Jugoslavena. Vjerujem da je barem polovica osoba iz te grupacije hrvatske nacionalnosti. Mislim na one koji se iz nekog razloga ne deklariraju kao Hrvati, na djecu iz mješovitih brakova... – kaže Stipe Ercegović, predsjednik Zajednice Hrvata Beograda koja nosi naziv po Tinu Ujeviću.

Upravo zbog toga, kako bi se konačno saznao točan broj beogradskih Hrvata, Ercegović kaže kako je jedan od zadataka Zajednice da se animira što veći broj „prikrivenih". Važno je konačno saznati točne brojke, upisati se u biračke popise te u konačnici ostvariti i mogućnost za ostvarivanje nekih zakonskih prava. Ne postoje precizne brojke, ali se drži kako je do početka ratnih 90-ih godina beogradskih Hrvata bilo oko 15 tisuća. Zbog rata, sankcija, nedostatka posla, raznih pritisaka... procjenjuje se kako je oko pet tisuća beogradskih Hrvata napustilo Beograd i Srbiju. S obzirom na tešku gospodarsku situaciju u Srbiji, ovaj put dakle ne zbog nacionalizma i šovinizma, Hrvati odlaze u druge zemlje. Mladi Hrvati koriste se time što imaju putovnice s kojima mogu u cijeli svijet.

– Nije bilo nimalo jednostavno tih godina biti Hrvat u Beogradu. Posebno nije bilo jednostavno onima koji imaju prepoznatljiva hrvatska imena kao što je moje. Neki su se mogli „prikriti" svojim imenom, ali ako se netko zove Stipe, Mate, Franjo, onda je to bilo nemoguće. Bilo je tu pritisaka, zivkanja telefonom u pola noći, oštećivanja automobila, upadanja u stanove, otkaza na radnim mjestima... Bilo je svega – prisjeća se Ercegović, koji je i sam, u novogodišnjoj noći 1992. na 1993. bio žrtvom jednoga takvog incidenta. Tada mu je zapaljena prodavaonica mješovite robe u Zemunu. Nepoznati počinitelj benzinom mu je polio i zapalio prodavaonicu te je sve u njoj bilo uništeno. O šteti govori i činjenica da je u to vrijeme u prodavaonici bilo robe u vrijednosti više od deset tisuća njemačkih maraka, a da je u to vrijeme prosječna plaća u Srbiji bila 10-15 maraka. Tijekom policijskog očevida pronađena je i kanta s benzinom koja je korištena u incidentu, ali počinitelj do danas nije pronađen. Ercegović je odlazio u policiju, interesirao se, ali je uvijek dobivao odgovor kako je istraga u tijeku. S obzirom na to da je prošlo više od 20 godina, pomalo je i digao ruke od toga.

Mladi beogradski Hrvati imaju hrvatske putovnice i odlaze jer je u Srbiji teška kriza

– To je vrijeme kada je bilo važno spasiti živu glavu. Međutim, iako su bile ratne godine, bilo je niz Beograđana koji su mi se javljali, prilazili, nudili pomoć i podršku i suosjećali sa mnom. Pokazuje to i kako nismo svi isti – kaže Ercegović.

Poznat je i slučaj kada je zadnjem veleposlaniku bivše države, inače Hrvatu, u stan Beogradu, koji je u to vrijeme bio prazan, ušla skupina vojnih časnika. Trebale su godine da oni napuste stan iz kojeg su odnesene stvari i koji je predan ranijim vlasnicima u prilično ruiniranom stanju.

Situacija je danas ipak mnogo bolja tako da Hrvati u Beogradu žive normalno. Neki među njima obnašaju i važne dužnosti i poslove.

– Danas je situacija puno bolja. Živimo i radimo te se zajedno sa svima ostalima suočavamo sa svakodnevnim problemima. Zna se dogoditi i danas da se netko malo povuče kada čuje odakle smo i što smo, ali toga je sve manje. Opet, takvih ljudi će uvijek i svuda biti – ističe Ercegović.

Tvrdi i kako upravo u Beogradu živi 70 posto inteligencije Hrvata u Srbiji, ali i kako to hrvatska zajednica u Srbiji nije iskoristila.

Nemaju udžbenike

– Treba tu činjenicu iskoristiti na najbolji način jer ljudski resursi su ono najvažnije. Ovdje žive poznati glumci, sportaši, balerine, dekan fakulteta, liječnici... Golem je to kapital koji stoji neiskorišten godinama – ističe Ercegović.

Matoš, Krleža, Krklec, Bobek... Samo su neki od Hrvata koji su u Beogradu godinama živjeli i stvarali

Beogradski Hrvati, kako ističe, danas govore najčešće nekom hrvatsko-srpskim verzijom, odnosno nekom mješavinom ijekavice i ekavice. Stoga ih se po govoru vrlo brzo „otkrije". Jedan od razloga jest i to što, za razliku od Subotice, ovdašnji Hrvati nemaju osigurane udžbenike za školu na hrvatskom jeziku, nemaju svojih škola... Ne ostvaruju gotovo ništa od onoga što je zakonom osigurano pripadnicima hrvatske nacionalne manjine, što ostvaruju vojvođanski Hrvati.

– Osim h kulturnih događanja koja organiziramo, druge zakonske pogodnosti ne ostvarujemo. Hoćemo li i kada ćemo nešto takvo imati, ne znam. Gledamo da za naših druženja govorimo ijekavicom tea njegujemo svoj govor i kulturu. Svjesni smo kako je to nedovoljno, ali nemamo trenutačno druge mogućnosti – kaže Ercegović.

Inače, početak značajnijeg dolaska Hrvata u Beograd bilježi se početkom 19. stoljeća, odnosno kada su ove prostore napustili Osmanlije. Ercegović kaže kako su njihovi preci u Beograd dolazili iz svih krajeva Hrvatske, pa ih tako i danas ima koji korijene vuku od Dubrovnika do Iloka.

– Dolazilo se najčešće radi posla i jer je Beograd, kao glavni grad, bio središte raznih ureda, vojske, policije... Ljudi su dolazili raditi sa svojim obiteljima, rađala su se djeca, stvarale obitelji te su tako i ostajali. Te migracije trajale su gotovo do početka Domovinskog rata – objašnjava Ercegović.

Kad se gleda popis znamenitih Hrvata koji su živjeli i radili u Srbiji, Ercegović kaže kako ni srpska ni hrvatska javnost možda i nisu upoznate kolike su zapravo zasluge Hrvata za razvoj Beograda i Srbije.

– Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Gustav Krklec, Stjepan Bobek, Zlatko Čajkovski, samo su neki od Hrvata koji su u Beogradu godinama živjeli i stvarali. Poznati hrvatski kipar Ivan Meštrović ovdje je stvorio neka od svojih najpoznatijih djela poput prepoznatljivog simbola grada Beogradskog pobjednika. I Tin Ujević ovdje je godinama radio i stvarao – ukazuje Ercegović. Gotovo nepoznata činjenica jest da su u srpskoj vojsci, u vrijeme kralja Milana, bila i dva generala hrvatske nacionalnosti, Horvatović i Franasović. Ovaj potonji bio je i tadašnji ministar srpske vojske. Upravo tu činjenicu Zajednica Hrvata Beograda „Tin Ujević" želi dokumentirati kako bi zauvijek ta imena ostala zapisana, ali i kako bi se znalo koliku i kakvu su ulogu imali Hrvati u prošlosti Srbije. Žele izraditi Leksikon znamenitih Hrvata Beograda koji su na bilo koji način dali svoj doprinos u razvoju srpske metropole. Prema njihovim planovima u Leksikonu će biti posloženo i popisano oko tisuću sportaša, glumaca, književnika, znanstvenika, političara... hrvatske nacionalnosti. Drugi veliki projekt Zajednice je snimanje filmskoga serijala o znamenitim Hrvatima Beograda, ali i Srbije.

– Želimo snimiti više 50-minutnih dokumentarno igranih epizoda o znamenitim Hrvatima. Prvi pilot-film o Iliji Okrugliću, književniku, pjesniku, skladatelju i župniku iz Petrovaradina, već smo snimili. Plan nam je snimiti takve filmove i o Antunu Gustavu Matošu, banu Josipu Jelačiću, Ivanu Meštroviću.

Pomoći niotkuda

Ipak, unatoč svim tim planovima, veliki problem Zajednice jest što nemaju svoj prostor gdje bi mogli organizirati razne manifestacije. Već se godinama sele i snalaze kako znaju i umiju. Ne pomaže ni činjenica da u Beogradu postoji niz predstavništava hrvatskih tvrtki, kao i onih s neriješenim imovinskopravnim odnosima, čiji su prostori prazni.

– S obzirom na naše projekte, planove, kao i činjenicu što su sve Hrvati u Beogradu činili tijekom desetljeća, smatram kako Zajednica zaslužuje da ima svoj Centar. To bi onda bilo mjesto gdje bi mogli raditi još kvalitetnije i bolje. Nadamo se kako ćemo i to jednom imati. Potrebna je samo mrvica političke volje i pitanje prostora bilo bi riješeno vrlo brzo. Predlagali smo Zagrebu da svi sinkronizirano djelujemo i napravimo pritisak u tom cilju, ali zasad toga zajedništva nema – zaključio je Ercegović.

>>Hrvati među najnesretnijima u Europi: Sretno i zadovoljno samo 15 posto građana

>>Razmjena zatvorenika je izgledna opcija u slučaju Veljka Marića