Hrvati u Tavankutu bez vodovoda i kanalizacije

Kada je u lipnju 2016. godine tadašnja predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović posjetila Tavankut kod Subotice, mogla je vidjeti i neasfaltirane ceste u tome selu koje je većinom naseljeno Hrvatima. Riječ je o selu samo nekoliko kilometara od Subotice koje ni danas nema kanalizaciju ni vodovod, a i danas je svega oko 35 posto cesta asfaltirano. Bio je to jedan od pokazatelja problema s kojima se suočavaju Hrvati u Vojvodini.

Nema spomenika stradalima

– Puno je problema i u nekim stvarima položaj Hrvata u Vojvodini ne može se usporediti s položajem Srba u Hrvatskoj. Međutim, moramo i priznati kako su neke stvari konačno pokrenute s mrtve točke, ali sve to ide presporo. Nažalost, kod nekih stvari ni danas nema nikakvih pomaka – rekao je predsjednik Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine (DSHV) Tomislav Žigmanov. O pravima koja ostvaruju vojvođanski Hrvati Žigmanov kaže kako djeca imaju pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu. Djeluje i cijeli niz kulturno-umjetničkih udruga kao i Hrvatsko nacionalno vijeće, a uskoro bi zaživjeti trebao i Hrvatski školski centar. U postupku rješavanja su i udžbenici za djecu koja nastavu pohađaju na hrvatskom jeziku i pismu.

Posljednjih godina ostvaren je i napredak kada je riječ o obnovi rodne kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu. Nažalost, popis problema puno je duži pa tako taj Hrvatski školski centar do danas ne djeluje jer gradske i pokrajinske vlasti nisu ishodile dokument kojim bi se pravno riješio status centra.

U Tavankutu je obnovljen i Dom kulture u kojem su održane svega dvije-tri manifestacije, a i komunalna infrastruktura puno je lošija u selima s većinskim hrvatskim stanovništvom. Iako je omogućeno školovanje na hrvatskom jeziku i pismu, kontinuirano traje kampanja protiv nje pa je u te škole uključeno svega pet posto djece. Financiranje udruga s hrvatskim predznakom s gradskih, pokrajinskih i državnih razina u Srbiji višestruko je manje nego financiranje, kako kaže Žigmanov, sličnih udruga sa srpskim predznakom u Hrvatskoj.

Isto tako ni HNV-u ni HŠC-u grad, pokrajina ili država nisu osigurali potrebne prostorije za rad, nego su ih osigurali iz vlastitih sredstava ili donacijama iz Hrvatske. Iz DSHV-a državnim strukturama zamjeraju i miješanje u identitetska pitanja pri čemu posebno ističu tamošnje Bunjevce koji se često favoriziraju. Hrvati su podzastupljeni u policiji, pravosuđu, gradskim i pokrajinskim vlastima… Nema nijednoga spomenika koji govori o stradanjima Hrvata u Srbiji, a Žigmanov ne krije da bi volio da na takva protokolarna obilježavanja u Hrtkovce ili Kukujevce jednom dođe i predsjednik Srbije.

Bez zastupnika

– Ipak, najvažnije nam je osigurati da Hrvati budu uključeni u proces donošenja odluka kako ne bi ovisili o milostinji velikih stranaka. Hrvati u Srbiji nemaju osigurana mjesta u parlamentu niti mjesta zamjenika gradonačelnika, dok je u Hrvatskoj Srbin potpredsjednik Vlade, imaju zamjenike župana, gradonačelnika, načelnika… Važno nam je destigmatiziranje Hrvata kao neprijatelja jer mi to nismo, kao i operativni odnos tijela vlasti prema problemima – istaknuo je Žigmanov. Komentirajući takve razlike, Žigmanov kaže da je Hrvatska država konsolidirane demokracije, zavidne razine vladavine prava, institucionalno uređenije i profinjenije manjinske politike te u konačnici i članica EU, odno- sno sve ono što Srbija nije i što tek treba postati.