Hrvati u Tripoliju: Ni djeca nam ne vjeruju da se ništa ne događa

– Anja, to je vatromet.

 – Ne izgleda tako.

– Ali je.

– Nemojte mi lagati. Znam što je, znam što se događa, ali ne znam zašto.

Je li moguće djeci ublažiti stvarnost? Vaska i Darko Merlin, majka i otac šestogodišnje Anje, pokušavaju kćeri objasniti što se događa u Tripoliju u kojem žive. Telefonski smo razgovarali kad su djevojčicu odveli u šetnju. Danju je, ponavljaju, mirno. Čak je na ulicama bilo više automobila i ljudi nego prijašnjih dana.

– Izgleda kao nedjelja – opisuju. Prošla je noć, dodaju, bila najburnija do sad. U pravilu, napadi počinju u 21 sat. Do sad je napad prestajao nakon jednog udara, ne i prošlu noć.

– Detonacija u 21 sat, potom deset minuta protuavionske paljbe. Pa mir. U 22, opet detonacija, deset minuta paljbe. Tišina. U 23 sata sve se ponovilo. Zadnji udarac bio je u ponoć – kažu. Vaska je otrčala na krov zgrade. Noćno nebo osvijetljeno svjetlećim mecima promatrali su i znatiželjnici s okolnih zgrada. Sve je bilo puno ljudi. Opet se ponovio scenarij: paljba, pa povici, glazba i pjesma u slavu Gadafija.

– Iz krajnosti u krajnost – opisuju.

Ujutro su čuli da su gađali aerodrom, policijske postaje, ali i stara, sada prazna skladišta, kojih tri, četiri kilometara od Zelenog trga. Odatle se još dimi, kažu.

Vaska radi u međunarodnoj bolnici 11. lipnja, u kojoj liječe strance. Ovih dana i nemaju mnogo posla. Ali zato dio njihova osoblja radi paralelno i u dvije državne bolnice, El Hadri i TMC-u. Ondje je drukčije: govore da imaju dosta ranjenih.

– Da nam je svejedno, nije. Lako za mene, već sam prošla jedan rat, bojim se za dijete – kaže majka.

U gradu radi, procjenjuju, tridesetak posto dućana. Uglavnom se sve kupi, ali je namirnica sve manje.

– Pitali smo prodavača hoće li obnavljati zalihe, rekao je da se nada, ali da još nisu išli do skladišta – kaže. Čekali su u redu da kupe plin. Prije je, preračunano, boca plina stajala 20 kuna, a sada –- 60. Unatoč svemu, za sad ostaju jer Tripoli je dom. Osim toga, granica prema Tunisu zatvorena je. Krenuti pa riskirati pet, šest dana u kampu, na otvorenom, pitaju se.

– Optimistični smo, nadamo se da će brzo završiti. Sigurnost nam ulijevaju i ljudi iz veleposlanstva koji su još tu – kažu te dodaju kako neizvjesnost razbijaju šalama. Omiljena im je ta da su počeli 17. veljače – baš na Anjin rođendan.