Hrvatica koja procjenjuje dijamante na Petoj aveniji

Od prvoga dana fascinira me količina dijamanata i dragog kamenja koja svakodnevno prođe kroz naš institut. Nije ono da morate čekati mjesecima da vidite nešto lijepo, nego svakoga dana možete vidjeti prekrasne primjerke. Ni u jednom trenutku nismo osjetili da u ovom poslu postoji recesija – ističe tridesetogodišnja Požežanka Ivana Petriška Balov, zaposlena u Gemological Institute Of America (GIA-u), najpoznatijem svjetskom institutu za izdavanje certifikata za dijamante, drago kamenje i biserje.

Najbolja obrada u Izraelu

Sjedište te tvrtke koja svoje podružnice ima na nekoliko svjetskih lokacija je u New Yorku, na poznatoj Petoj aveniji, u 47. ulici koju zovu i Diamond district, odnosno – Ulicom dijamanata i dragog kamenja.

U njoj se prodaju isključivo ti neodoljivi predmeti žudnje žena diljem svijeta. Ivana radi na utvrđivanju boje dragog kamenja, a osim boje, utvrđuje se još jasnoća, broj karata i rez.

– Kad sam prije četiri godine došla u tvrtku, najprije sam prošla obuku. Pročitala sam mnogo literature o dragom kamenju. Osim što se mora ovladati tehnikom koja pomaže odrediti osnovne karakteristike kamenja, potrebno je i da osoba stekne određene vještine. Ako netko želi tek površne informacije o kamenu, to se dobije uz pomoć uređaja, ali za detaljnu dubinsku analizu kamena koja traje cijeli dan, nisu dovoljni samo parametri koje daje uređaj nego je tu potrebna i analiza stručnjaka. Takva detaljna analiza zna stajati i više od deset posto vrijednosti kamena – objašnjava Ivana, koja u Sjedinjenim Američkim Državama živi pet godina.

Osim iz Južne Afrike, u njihov institut, priča nam Ivana, stiže drago kamenje i iz sjevernih dijelova Kanade i Australije, a u posljednje vrijeme sve je više pošiljki i iz Rusije. Iako su kroz njezine ruke prošli i neki od najljepših i najvećih svjetskih primjeraka, ipak ju je najviše očarao jedan sićušni kamen.

– Da sam ga slučajno imala prilike vidjeti na cesti, ne bih obraćala pažnju, toliko je malen. No, ono što ga čini posebno lijepim plava je boja koja je prava rijetkost u svjetskim razmjerima. Vrijednost tog sićušnog plavog kamena pet je milijuna dolara – ispričala nam je Ivana, koja uživa u svom poslu jer joj svaki dan donosi nove lijepe komadiće kamenja, biserja i dragog kamenja koje do tada nije vidjela.

U njihov institut, kaže, uglavnom stiže već brušeno kamenje. Posebno je zadivljena time kako tako malen kamenčić može biti tako perfektno obrađen. A najbolje to znaju raditi, dodaje, u Izraelu.

Zaručnički briljant

Kada im dođe nebrušeni kamen, tada nakon procjene stručnjaci klijentu preporučuju na koji način ga najbolje obraditi te što je od njega najprimjerenije napraviti. Na žalost, ponekad, veli, moraju klijentu reći da ono što je negdje kupio kao dragi kamen to, na žalost, nije to – odnosno da je riječ o imitaciji.

– Golim okom se ne može vidjeti je li nešto pravo ili lažno, ali analiza nam to bez problema otkrije – kaže Ivana Petriška Balov koja na svojoj ruci također nosi dragi kamen – briljant na zaručničkom prstenu, njoj najdraži.

Ivana je u Ameriku stigla zahvaljujući ljubavi. Po zanimanju viša medicinska sestra za vrijeme studija u Rijeci, na koji je krenula kada je po završetku srednje škole odstažirala godinu dana u požeškoj bolnici, upoznala je Marija Balova preko interneta.

Rodom iz Kaštela sa svojom obitelji već je duže vrijeme živio u Sjedinjenim Američkim Državama. Višegodišnje dopisivanje internetom preraslo je u ljubav. Mario je napokon odlučio doći u Hrvatsku i uživo je vidjeti. Prvi susret dogodio se u Rijeci, a kada je drugi put došao u Split, zaprosio ju je. Sačekao je da završi studij te je za trećega posjeta 2005. godine u Požegi organizirano vjenčanje nakon čega je trebalo odlučiti tko će se seliti. Ivana je bila ta koja je spakirala kofere.

Na život u osamlijunskom New Yorku, koji ju je oduševio, brzo se priviknula. Njezina šogorica, suprugova sestra, koja je već radila u Gemological Institute Of America predložila joj je da dođe raditi u taj institut. Strepila je kako će je tamo prihvatiti s obzirom na njezin engleski jezik, koji nije bio savršen, kao i na činjenicu da dolazi iz tamo neke daleke Hrvatske.

Svi su čuli za Međugorje

– Prvo što me začudilo kada sam ušla u GIA bila je činjenica da su tamo na jednom mjestu radili ljudi od dvadeset do sedamdeset godina. Svi su bili susretljivi, srdačni i dragi. Tamo nitko nikome ne zavidi ni na čemu. Već nakon šest mjeseci šef mi je ponudio da idem na daljnju edukaciju, a nakon godinu dana postala sam koordinatorica. Ako pokažeš da znaš, da imaš volju i da hoćeš raditi, za tebe u Americi nema problema – ističe Ivana.

Malo je tko od njezinih, u Americi stečenih novih prijatelja, kaže, čuo za Hrvatsku, ali gotovo da nikoga nije susrela tko nije čuo za Međugorje. Ivani je, kaže, jedino žao što se nigdje u New Yorku ne može kupiti hrvatska šljivovica, kojom su njezini susjedi naprosto oduševljeni.