Iseljavanje je ponovno postalo hrvatski nacionalni običaj. Trajni su odlasci opet postali naša realnost. Kao što su realnost i televizijski i internetski oglasi za odlaske u Kanadu. Hrvatska neizvjesna i sve beznadnija kriza još i više potiče stalan interes naših mladih za iseljavanje. Uvećanim interesom za trajnim napuštanjem Hrvatske, današnja zbivanja sve više sliče na tradicionalne hrvatske odlaske pa i egzoduse iz domovine. Nekada ih je najviše bilo krajem 19. st. i osobito početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Koliko su turobni, nespokojni i neizvjesni izgledi za izlazak Hrvatske iz postojećeg bijednog stanja, sasvim je moguće da će se iseljavanje još pojačati i nastaviti.
Siromaštvo i bijeda neprestano su kroz povijest bili uzroci napuštanja Hrvatske. Neimaština je naše ljude tjerala na odlaske koji su često postajali odlascima bez povratka. Najčešće su odlazili neuki i priprosti, no marljivi i radišni, pripravni raditi i najteže poslove da bi preživjeli i skrbili za svoje najbliže koji su obično ostajali u zavičaju. Uz te naše obične ljude odlazili su i učeni i umni. Nikola Tesla, Lavoslav Ružička, Vatroslav Jagić, Zlatko Baloković, Zinka Kunc, Vladimir Prelog... U naše vrijeme taj su niz značajnih i vrijednih nastavili Radoslav Katičić, Charles Bilich, Ivan Đikić, Zrinka Cvitešić. Središta svjetske izvrsnosti uvijek su privlačila naše najznačajnije znanstvene i umjetničke veličine i umove. Bilo bi dobro i za hrvatsku dobrobit da se takve tendencije i nastave. Jer kako je još početkom prošloga stoljeća pisao lucidni i dalekovidni Antun Gustav Matoš, hrvatska kultura može svoju visoku nacionalnu razinu držati samo ako je ujedno i visokoeuropska.
Nekada su Hrvate na trajne seobe tjerale nenarodne vlasti i protuhrvatski režimi. Danas ih pak na iseljavanje tjeraju manjak nade i vjere u bolje. Može li, primjerice, netko razložan vjerovati hrvatskoj ekonomiji koju praktično vode Ivan Vrdoljak, Gordan Maras i Tihomir Jakovina? Može li netko razložan još vjerovati u premijerske sposobnosti Zorana Milanovića? Loša vlast mnoge je dovela gotovo do egzistencijalnoga ponora. Nesposobna vlada dovodi mlade do stanja u kojem nemaju alternativu, osim otići iz zemlje. Među nekoliko katastrofalnih vlada u kratkoj povijesti hrvatske države, vlada Zorana Milanovića ipak se doima najnesposobnijom. A činilo se da ne može biti gorih vlada od onih koje su svojedobno vodili Josip Manolić, Stipe Mesić i Hrvoje Šarinić. Ipak, Milanovićeva ekipa sve ih je nadmašila. Tako se još jednom potvrdilo staro hrvatsko pravilo – da u Hrvatskoj uvijek može biti gore. Odlasci iz današnje tjeskobne i ničim ohrabrujuće Hrvatske mnogima izgleda kao jedini suvisli izbor.
Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća naši su ljudi mahom u Njemačku išli neuki i polupismeni, bez znanja jezika zemlje u koju su došli. I danas ima tvrdnji da je Tito dopuštanjem odlaska “socijalističkih građana” na rad u kapitalističke države ponajprije u Jugoslaviji želio smanjiti broj Hrvata. Činjenica jest da su ti odlasci najčešće bili iz etnički najhomogenijih hrvatskih krajeva, ali je i činjenica da su ti krajevi upravo gastarbajterskim zaradama izašli iz zaostalosti. Uz taj materijalni napredak ljudi koji su iz tih krajeva ponijeli i svoje tradicionalne, prirodnim ritmom uvjetovane radne navike, ubrzo su ih zamijenili ravnomjernim zapadnjačkim suvremenijim ritmom.
Današnja generacija koja je, primjerice, već otišla ili se sprema na odlazak u daleke “obećane” zemlje, ne ide, što se radnih navika tiče, ispočetka kao njihovi djedovi i očevi, nego se oslanja na već stečenu radnu kulturu. No, nerealno je i preuzeto očekivati da “novi, vrli svijet” samo očekuje Hrvate. Iluzija je da, primjerice, Kanada može biti samo stih i rima nekadašnje pjesme Mile Rupčića: “...stric mi radi u Kanadi, / strina rađa, jao mene, / same male biznismene”. Hrvatima koji su primorani na odlazak draža je strana iluzija od domaćeg beznađa.
>> Nismo hrabri mi koji smo napustili Hrvatsku, hrabri su oni koji ostaju
Što je vama ljudi danas? Ja znam da je vrijeme promjenjivo, ali to nije razlog da se ovako ponašate. Najprije čitam Raspudićevu kolumnu koja u naslovu grupno karakterizira Hercegovce, a sad još i Jajčinović s grupnom, kolektivnom ocjenom Hrvata. Pa evo gospodine Jajčinoviću, ja sam Hrvat i draže mi je domaće beznađe nego strana iluzija. A naslov sugerira da su to svi Hrvati. Ako je riječ o djelu Hrvata onda tako i napišite. Ako je riječ o većini Hrvata onda tako i napišite. A prestanite generalizirati jer po vašem naslovu ispada da ja nisam Hrvat a to me vrijeđa kao čovjeka.