Hrvatima treba rekonstrukcija države kako bi je opet osjećali svojom

Od velikog prometa oko nedavnih promjena u Vladi, zaradu zasad ima nekoliko mladaca koji su se iz druge i treće lige probili u reprezentaciju. Građani nemaju bogzna što od tih rošada, i neće imati ništa ako Zdravko Marić u svojim poreznim laboratorijima ne otkrije formulu kako se može bolje živjeti bez više rada. Pretakanja iz džepa u džep djeluju više kao predizborna alkemija koju su prakticirale i prijašnje vlade u nedostatku prave volje da uhvate bika za rogove.

Nakon što se lišio nekolicine proskribiranih ministara, da ne bi sam morao plaćati njihov ceh, Andrej Plenković od svojih pojačanja ne može očekivati da budu nositelji igre, da u prvim nastupima daju golove i da odlučuju utakmice; njihovo je više da ne dodaju loptu protivniku, da ne uklizavaju javnosti u zdrav razum, da ne dovode medije pred vrata i da ne bude USKOK. Dakle, da ne čine pogreške, a da brane Vladu, kako se premijer ne bi morao brinuti hoće li se s njima poskliznuti na koru od banane, kad je već s bivšima naučio hodati po jajima. Ne izviri li iz nekog ormara opet kakav slabo skriveni kostur, Vlada do izbora ne bi smjela biti na streljani. A što se tiče novaka, njih će se pratiti po tome koliko nalikuju svome političkom ocu i koliko se razlikuju od svojih prethodnika.

Rekonstrukciji Vlade u načelu se nema što prigovarati: to je legitiman potez koji premijeri i njihove stranke povlače kad se nađu u škripcu ili kad dovlače pojačanja u perspektivi novih bitaka. Koliko su HDZ i njegov šef stvarno (bili) u škripcu, a koliko se spremaju za nove bitke, još će se ispitivati; politika nije obična struja da funkcionira na principu sklopke. Andrej Plenković potrošio je posljednji džoker, ne bi podnio nekog novog Kuščevića ili Gabrijelu Žalac na svojim leđima; u tom bi slučaju pala Vlada, ne bi padali ministri. Štetu mu čine i kojekakvi sumnjivi dušobrižnici, kad ulizivački brane njegovu liniju, a najviše tjelobrižnici koji ga loše štite od bezopasnog izražavanja (ne)simpatije. Moglo je biti različitih sastojaka u trubadurskoj gesti korčulanskog prosvjednika, možda i (ne)skrivene uvrede, zna li se kakve su sve „ćaće“ vladale Hrvatskom; trebalo je znati što je Bernard Shaw preporučio na koga se ne smije pucati topovima! Tko se prosvjeda boji, taj nije siguran u sebe. Macronov pad počeo je od toga što su ga zaštitnici krivo štitili.

Poslije „osvježene“ Vlade, Hrvatsku počinje opsjedati teže pitanje: je li završila svoje rekonstrukcije? Kad bi o njima ovisilo, neki bi vodeći HDZ-ovci jednim hicem ubili i drugoga zeca – rekonstruirali bi i vladajuću stranku. Naravno, da oslobode sebi mjesto, što je sasvim u prirodi svake politike; njoj je imanentna borba za vlast. Gdje će se taj obnoviteljski elan zaustaviti? Hoće li na red doći i rekonstrukcija države, s kojom su ljudi ponosno ginuli a danas teško žive? Ne treba, ustvari, otkrivati Ameriku, dovoljno je gledati što Donald Trump radi pa da se neke stvari s državom ne ponavljaju, ovdje i sada.

Znaju i Amerikanci da se svakog cara dovede do duvara. Amerika će dobro funkcionirati, i s Trumpom i bez njega. Hrvatska je Hrvatima veći problem koji bi mogli riješiti u jednoj temeljitoj rekonstrukciji, ne da ruše državu nego da je učvrste. Da stvarno bude demokratska država, da jedno mišljenje u njoj ne bude vrednije od drugoga; da bude stvarno pravna država, koja će štititi ravnopravnost i sigurnost svih svojih članova; da bude otvorena, tržišna država koja će državljane razlikovati prema njihovim sposobnostima, i da bude socijalna država koja će osiguravati pravednost i solidarnost među svojim pripadnicima. Sve to lijepo piše u temeljnom hrvatskom zakoniku, samo to treba znati dobro čitati i ispravno tumačiti.

Robovi prošlosti

Prave dvojbe više nisu tko će vladati zemljom, nego kako će vladati da Hrvatska ne bude na začelju Europe. Lako je prodavati maglu, populističku ili neku drugu obmanu, a da se ništa ne mijenja u državi. Politički, Hrvatskoj treba kvalitetna vlast koja će iskoristiti vlastitu pamet, koja će pokrenuti domaće potencijale, koja će stimulirati znanje i stvaralaštvo, koja će osloboditi institucije da „rade svoj posao“. Psihološki, Hrvatskoj trebaju uspjesi, da se ljudi uvjere da može biti bolje; trebaju joj rezultati, da ljudi vide da mogu bolje živjeti; treba normalnija atmosfera da Hrvati ne bježe i kad odlaze van, da vjeruju u bolje i kad im je loše, da prestanu biti robovi prošlosti i kad ne vide svjetliju budućnost.

Političke stranke nisu pokazale da su u stanju pokrenuti tu sudbonosniju promjenu, da se Hrvati opet poistovjete s Hrvatskom. Zato se legitimno postavlja pitanje rekonstrukcije državne vlasti, ne ove ili one političke stranke, nego stranačkog sistema u cjelini. Stranke vladaju državom: a najviše što im se može dogoditi, ako to čine na štetu građane, je gubitak vlasti i odlazak u još uvijek lukrativnu opoziciju. Građani nemaju ništa od demokracije, ako se ona svodi na to da sjaši Kurta da uzjaši Murta. Ako je Hrvatska vječna, vlade i stranke su prolazne. Od njihove se rekonstrukcije mogu okoristiti vladari; od rekonstrukcije države trebali bi se okoristiti građani. Počne li uskoro, ili ako uopće krene, temeljitija rekonstrukcija HDZ-a, moglo bi se dogoditi da zbog deficita unutrašnje demokracije proces obnove završi kao destrukcija stranke, s obzirom na zvučna imena koja grupiraju snage u perspektivi borbe za vlast u HDZ-u.

Sve borbe u najjačoj hrvatskoj stranci imale su pobjednika i poraženog, i mnogo žrtava na jednoj i na drugoj strani. Jednom je Andrej Plenković ambicioznog Karamarka srušio s pomoću jedne fraze – da HDZ „ne može biti talac jednoga čovjeka“, da bi protiv njegova povratka pripremao teže oružje; za sadašnjeg šefa stranke njegov prethodnik nije ništa veća opasnost od Jadranke Kosor koju je Karamarko isključio iz HDZ-a i koja godinama uzaludno čeka da je u stranku vrate njezine nekadašnje akvizicije, ili Ive Sanadera, koji se sam isključio, i koji bi, možda, rado zaboravio da joj je ikad bio na čelu. Plenković govori o „konsolidaciji“ stranke, i iz njegova kuta i ne može se raditi o drugome: kako uopće funkcionira stranka u kojoj dvije vodeće ličnosti razgovaraju preko medija, kohabitiraju u tako napetim odnosima da se moglo činiti da samo čekaju tko će prvi potegnuti, a da ne ispadne kriv. S Milijanom Brkićem, svojim zamjenikom, Plenković je bio na ratnoj nozi od početka, s Davorom Ivom Stierom prekinuo je savezništvo kad je srušio Most i na njegovu mjestu instalirao HNS, a s Mirom Kovačem teško će odsad moći i u crkvu zajedno, pošto mu je Karamarkov šef diplomacije već nekoliko puta bacio rukavicu u lice.

Ako je Stier u nekim strateškim političkim pitanjima isključiv i nepopustljiv u obrani svojih konzervativnih stavova, ne može mu se poreći da je ponekad stroži prema sebi, jer se odriče prestižnih državnih položaja kako bi sačuvao svoje stavove, nego prema drugima, protivnicima ili neistomišljenicima. Njemu je Istambulska konvencija bila crvena, ona svjetonazorska granica koja razdvaja liberalni od konzervativnoga svijeta; to je rekao, i tako postupio.

Korupcija i klijentelizam su, pak, one ugrađene slabosti, ili endemske bolesti koje ugrožavaju i zdravlje stranke i zdravlje države; tako misli, i od tog ne odstupa. Kod njega se dosljednost ponekad izražava kao krutost, a ambicioznost kao povučenost. Stier vjeruje u demokraciju, i kad se demokracija igra s njim i okreće protiv njega. Za razliku od njega, Kovač je agresivniji borac, on ponekad izaziva Plenkovića kao da nisu iz iste stranke. Njegova ideja o rekonstrukciji HDZ-a hoće reći da ni stranka nije bolja od Vlade, i da i njoj treba svježa krv, što bi i Plenković prihvatio, da sam komponira stranačko vodstvo. Ali, Kovač bi htio i „promjenu politike“, što Plenković ne može prihvatiti a da ne prizna deficite kao vlastite neuspjehe, za što ga optužuje nekadašnji suradnik, sada suparnik.

Političke simultanke

Ne može Andrej Plenković igrati simultanku sa svim svojim protivnicima u stranci; nije on Gari Kasparov hrvatske politike da zna sve svoje poteze napamet, i da čita što smjeraju njegovi konkurenti. A ima i ravnopravnije protivnike nego što je slavni ruski šahist imao u njemu ili u Ćiri Blaževiću. Ni u semantičkom pogledu, kandidati za šefa vladajuće stranke nemaju isto objašnjenje što uopće misle pod rekonstrukcijom HDZ-a: za Kovača to je restauracija tuđmanizma, dakle, povratak u prošlost, za Stiera razvijanje demokršćanstva, dakle, ideološko okrupnjavanje, a za Plenkovića samo konsolidacija odnosa i vrijednosti, dakle, prilagođavanje konzervativne stranke modernom vremenu. Kovač skreće vodu na svoj mlin kad eksploatira dvije činjenice: da je HDZ u tri posljednje godine izgubio trećinu glasova (on kaže birača), i da je u nedavnim europskim izborima imao „najlošiji rezultat u povijesti“.

Mogu Plenkovićevi saveznici podsjećati da je njegov oštar kritičar sudjelovao u rušenju stranke (i Vlade), ali neće lako uvjeriti da se kritikom stranačke politike „diskvalificirao za čelnika HDZ-a“. Nije se od Kovača očekivalo da će zaigrati na sve ili ništa, i to u ovoj fazi ispitivanja snaga, ni da će otvoriti obje fronte, i prema Plenkoviću, i prema Stieru. Kad kaže da za pobjedu na izborima treba „promjena politike“, izazivač cilja na nositelja sadašnje političke linije, na šefa stranke. Ima li HDZ demokratske nosivosti da podnese takvu kritiku i da svi ostanu na broju? Kad govori da za pobjedu ne treba mijenjati stranačku paradigmu, Kovač se okreće i protiv Stiera i njegove „nove paradigme“. Ima li u Plenkovićevoj opoziciji prostora za dva velika oponenta?

Veliko je pitanje koliko je Tuđmanova paradigma upotrebljiva, poslije tolikih drugih promjena u stranci, u državi i u društvu. Može li se HDZ održati kao pokret koji okuplja desnicu, ljevicu, i centar, Europljane i domoljube, poslodavce i radnike? I može li, u Stierovoj varijanti, biti ekskluzivno demokršćanska stranka, kad se demokršćanstvo, poslije slavnih 50 poslijeratnih godina, još održava samo u Njemačkoj, a i ondje sve više na staroj slavi?

U ulozi stranačkog šefa, Plenković je pokušao profilirati HDZ u narodnjačku stranku, blisku sadašnjim europskim pučanima i nekadašnjim demokršćanima, otvorenu za različita mišljenja koja mogu opstati u jednoj konzervativnoj stranci modernijih usmjerenja. Stao je na žulj tradicionalistima koji ne vide HDZ bez jakoga hrvatstva i bez viška domoljublja, kao da i dalje traje borba za državu. Kad tu završenu borbu proglasi završenom, HDZ će energiju kojom je predvodio osnivanje države, moći upotrijebiti za rekonstrukciju države, da ona bude jednaka svima koji u njoj žive i rade, i da njezini državljani budu jednaki njoj. Da funkcionira profesionalno, da ne čini razliku između Janka i Marka, da se ne poistovjećuje sa strankom, koja god bila, da s njom nitko ne briše pod, da drži do sebe da bi mogla držati do svojih državljana.

Kako se samo posljednjih dana govori brutalno o nekim vitalnim službama hrvatske države, kako opetovani napadi na jedno uho ulaze, a na drugo izlaze, ispada kao da je Hrvatska nekima stvarno „slučajna država“. Da nema nikoga tko će je braniti s uvjerenjem da zaslužuje novu obranu. Lako je bilo rekonstruirati Vladu; nekoliko grešnika ode, nekoliko poštenjaka dođe, i završena priča. Možda će se i HDZ, moguće i druge stranke, također podvrći liftingu rekonstrukcije, ili konsolidacije, ovisno o tome tko će biti u „glavnoj ulozi“; sahranjeni Mao davno je rekao što sve može biti korak naprijed.

Ali, tko može preuzeti odgovornost za rekonstrukciju države koju su Hrvati dočekali kao dar s neba, a počinju se prema njoj odnositi kao da više nije njihova?