Ovo je povijesni i prijelomni trenutak za Europu. Stari kontinent ovih dana se suočava s novom transkontinentalnom seobom naroda koja bi mogla dugoročno i nepovratno promijeniti njegov karakter iskovan u stoljećima burne povijesti. Ne poduzme li Europska unija dalekosežne poteze kako bi se tome oduprla, nakon toga više nikad neće biti ista, a u pitanje dolazi njezin kršćanski identitet građen u posljednja dva tisućljeća, kao i vrijednosti kolijevke demokracije, s jednako dubokim korijenima. To su samo neka od upozorenja koja se mogu čuti iz usta desno orijentiranih europskih vođa poput Viktora Orbána, ali i mnogih konzervativaca i pripadnika političkog centra.
Društveno odgovorne tvrtke
No, upozorenja s proročanskim mračnim intonacijama ne zaustavljaju se samo na tome. S naslovnica tabloida i na društvenim mrežama vrišti prava histerija potaknuta grozomornim vijestima s Orijenta. Nakon desetljeća opskurnih naslova o bombašima samoubojicama na koje odavna više nitko ne reagira, u svijest zapadnog medijskog konzumenta konačno su se nepovratno urezali pažljivo koreografirani prizori u kojima prijeteće spodobe u crnim maskama režu glave zapadnjacima odjevenima u drečavo narančaste kombinezone. Krvavi teroristički napadi u pojedinim europskim državama, pogotovo u Francuskoj, mnogima su dokaz da se nešto slično sutra ili za nekoliko godina ili desetljeća može događati i na tlu Europe.
Nikakvo čudo, dakle, što dolazak stotina tisuća izbjeglica upravo iz tog područja, te barem teoretska mogućnost da za njima krenu čitavi milijuni, u očima dijela Europljana izaziva strah od nepoznatog te snažan otpor, što desnici daje snažan vjetar u krila. No, činjenica je, širokogrudne imigrantske politike razvijenih europskih zemalja nisu od jučer, naprotiv, kontinuiran uvoz ljudi i radne snage jedan je od moćnih zamašnjaka njihovog napretka kojeg se ne žele tako lako odreći. Bez obzira na prigovore da se tako velik broj ljudi koji dolaze s drugih kontinenata s golemim i nepremostivim teškoćama prilagođavaju njima stranim kulturama, te da to izaziva velike socijalne napetosti, to još nigdje nije dovelo do potresa koji bi iz temelja uzdrmali bilo koje europsko društvo ili ekonomiju. Naprotiv, pitanje je kako bi neka od tih gospodarstava održala globalnu konkurentnost da nije stalnog uvoza osjetno jeftinije radne snage u čije je odrastanje i obrazovanje ulagao i od usta odvajao netko drugi. Strahovi koji se ovih dana podgrijavaju u snažnoj su suprotnosti s otvorenošću koju izražavaju liberalni pokreti u tim zemljama, izričući nedvojbenu dobrodošlicu izbjeglicama iz Sirije, Iraka, Afganistana, Libije, kao i ekonomskim migrantima iz tih i drugih afričkih i azijskih zemalja. Iako je njemačka kancelarka Angela Merkel u međuvremenu ipak donekle stala na loptu i o izbjegličkom valu danas govori s nešto malo manje raširenim rukama, i dalje je očito da Njemačka nipošto ne namjerava u potpunosti zatvoriti svoje granice, tek usporiti nadolazeći val, kako ne bi začepljavala postojeća uska grla pri njihovom prihvatu.
Racionalno pitanje je, dakle, zašto bi Njemačka danas strepila od dolaska nekoliko stotina tisuća ljudi iz Sirije i Iraka, većinom spremnih na fizički rad za minimalnu nadnicu, kad u njoj već desetljećima živi više od 1,5 milijuna imigranata iz tim zemljama susjedne i kulturom bliske Turske? A gospodarstvo i slabim natalitetom opterećena demografija stalno zahtijevaju još i još? Je li Njemačka stvarno već dosegnula plafon svojih kapaciteta za prihvat izbjeglica i strane radne snage? Kako tako nešto uopće procijeniti? Koliko uopće u cijeloj EU objektivno ima prostora za ekonomske imigrante i izbjeglice iz drugih europskih država i za one koji dolaze s drugih kontinenata? Koliko ih EU sebi može priuštiti?
Takvim procjenama pozabavio se institut Bruegel, bruxelleski think tank specijaliziran u prvom redu za istraživanja ekonomskih politika. Njihove brojke za mnoge će biti iznenađujuće, a u svakom slučaju izazvat će podijeljene reakcije. Neki će ih shvatiti kao konačni dokaz da se bez razloga diže uzbuna zbog „seobe naroda", dok će kod drugih izazvati snažne otpore, kako zbog metoda, tako i zbog zaključaka. Pogotovo zato što su se u Bruegelu služili kriterijima koje sama Europska komisija koristi u procjenama kako raspodijeliti aktualne kvote izbjeglica iz takozvanih hot-spotova, odnosno iz zemalja koje služe kao ulazna točka najvećem broju izbjeglica koje se žele smjestiti u zemlje schengenskog režima – u prvom redu iz Italije i Grčke.
U toj formuli EK nalaze se četiri kriterija kojima je dodijeljena različita težina. Ukupni broj stanovnika koji je u stanju apsorbirati određen broj izbjeglica (40% težine), ukupni BDP (40%) i stopu nezaposlenosti (10%), koji odražava snagu gospodarstva, te broj zahtjeva za azil u odnosu na broj stanovnika u posljednjih 10 godina (10%). Usporedivši pri tom europske statistike s onima iz SAD-a, u Bruegelu su došli do zaključka da ne samo da bi EU kad bi bila jednako izdašna kao i Amerikanci imala dovoljno prostora da pripusti više izbjeglica, već da ima prostora da im se da dozvola trajnog boravka, a to bi onda u konačnici značilo da bi u vrlo kratkim rokovima mogli ozbiljno računati i na europsko državljanstvo.
Prema podacima Eurostata, tijekom 2013. europsko državljanstvo dobilo je 871.300 stranaca, a prema procjenama uglednog i utjecajnog Bruegela ukupno ima prostora za mnogo više – čak 1,269 milijuna. Ako vam se to čini mnogo, to je samo 0,25 posto ukupne populacije Europske unije. To je, dakle, prosjek 28 zemalja članica, a na karti možete vidjeti da ipak postoje znatne oscilacije od zemlje do zemlje. Prirodno, na vrhu popisa prema broju imigranata i izbjeglica koje su u stanju svake godine primiti nalaze se stanovništvom najveće i gospodarstvom najjače zemlje – Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija, no, ono što će vas možda iznenaditi je da se prema kriteriju broja potencijalnih imigranata u odnosu na broj stanovnika pri samom vrhu liste nalazi i – mala Hrvatska.
Društveno odgovorne tvrtke
Prema ovim rezultatima, Hrvatska bi bez opipljivih problema svake godine mogla primiti 20.053 strana državljanina, dakle otprilike polovicu one izbjegličke rijeke koja je u proteklih nekoliko dana prošla kroz Tovarnik. No, to je 0,47 posto ukupnog stanovništva Hrvatske, odnosno gotovo dvostruko više od Njemačke i prosjeka EU!
Slovenija bi prema tome mogla primiti čak i nešto više – 0,63 posto svojeg ukupnog stanovništva, dok su na samom vrhu liste Estonija, Luksemburg i Malta, koje jedine, i to osjetno, prelaze cijeli postotak. Očito je, dakle, da statistička metoda u prvi plan gura neke manje zemlje, pa se moramo zapitati koliko su takve procjene doista utemeljene i ne bi li možda za realniju procjenu trebalo uključiti još neke kriterije. Kad bismo gledali isključivo snagu gospodarstva i iskazane potrebe za radnom snagom, onda bi teško bilo opravdati uvoz stranih radnika u zemlje poput Hrvatske koje su sve pogođenije masovnim iseljavanjem. No, iz Hrvatske ne izlaze samo nezaposleni i očajni, nego i visokostručni i razočarani, koji znaju da i u razvijenim ekonomijama mogu biti kompetitivni i zaraditi onoliko koliko misle da zaslužuju. Netko će trebati popuniti i njihova mjesta. Tako da neće biti nimalo čudno da u hrvatskim bolnicama uz postojeće usamljene primjere sutra bude sasvim uobičajeno da nas liječe doktori iz istočne Europe i iz arapskih zemalja, pa tako i iz Sirije. Uz građevinske radnike fizikalce sasvim sigurno će za koju godinu biti sasvim uobičajeni i inženjeri iz takvih država. Da nije ekonomske krize iz koje Hrvatska izlazi najsporije od svih zemalja nove Europe, takve potrebe već danas bi bile akutno izražene u hrvatskom građevinarstvu, poljoprivredi i turizmu. Sve te zemlje iz recesije su izišle barem tri godine prije Hrvatske i u tom razdoblju zabilježile opipljivi rast, na koji Hrvatska još uvijek čeka, pa tako ni konačni ulazak u Europsku uniju još uvijek nije otkrio trendove vidljive u nekim drugim zemljama.
Kad bismo u formulu unijeli i neki kriterij koji bi odražavao sve negativnije demografske tijekove te naglašenu starost stanovništva, lako je moguće da bi Hrvatska isplivala na sam vrh te ljestvice koje imaju potrebe za relativno najvećim brojem uvozne radne snage, i to kao zemlja s jednim od najgorih udjela radno sposobnog stanovništva. Iako nominalni pad nezaposlenosti govori drugačije, treba znati da je, unatoč popravljanju industrijske proizvodnje i potrošnje tijekom prve polovice 2015. (u odnosu na izrazito lošu 2014.), ove godine broj zaposlenih u Hrvatskoj u jednom trenutku dotaknuo minimum još od samog početka XXI. stoljeća, odnosno pao je ispod 1,3 milijuna. Očito je, ako Hrvati ne žele više rađati, jedini način da održe svoj zdravstveni i mirovinski sustav bit će uvoz radne snage. I to ne samo onih koji će raditi, nego i umjesto njih rađati one na čijim leđima će u daljnjoj budućnosti biti budućnost Hrvatske.
No, prikazana metoda Bruegela ima i mnogo nedostataka koji bi rezultat mogli odvesti u suprotnom smjeru. Uspoređivati SAD s Europskom unijom u kojoj je 28 država i još veći broj naroda koji ljubomorno čuvaju svoj kulturni i nacionalni identitet tijekom stoljeća često izložen majorizaciji i asimilaciji moglo bi biti posvema promašeno. Nacije novog svijeta, čija moć počiva upravo na stalnom dotoku svježe krvi, mozga i mišića, s nacionalnim identitetima koji su otpočetka amalgam desetaka različitih kultura, a etnički identitet već s prvom prekooceanskom stopom pada u drugi plan, ne mogu biti isto što i europske nacije, među kojima su neke tako male da dolazak nekoliko desetaka tisuća neprilagođenih pripadnika strane kulture može predstavljati dramatičnu razliku.
Da ne govorimo o povijesnim sjećanjima na europske države koje su pucale upravo po tim unutrašnjim nacionalnim ili etničkim šavovima. Dovoljno je sjetiti se položaja Židova u Njemačkoj, gdje su se oni u jednom razdoblju udomaćili možda bolje nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Prije uzleta nacizma nije bilo nimalo neuobičajeno za njemačkog Židova da u samopredstavljanju u prvi plan stavlja svoj njemački identitet, a da židovstvo bude negdje ispod toga. No, nakon kataklizmičkog I. svjetskog rata i svjetske gospodarske krize koja je uslijedila i zaoštrila napetosti i razlike, to ih nije spasilo od holokausta. Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće raspada mnogih višenacionalnih zajednica, a hrvatsko višekratno iskustvo govori dovoljno samo za sebe. I danas niz europskih naroda koji nemaju vlastitu državu idu putem vlastite emancipacije, pa i separatizma. U takvim uvjetima nije nimalo čudno što masovnu imigraciju neki doživljavaju kao prijetnju ne samo u onom uobičajenom ekonomskom smislu („krađa" radnih mjesta), već i kao prijetnju kulturnim i nacionalnim identitetima. Barem jednako koliko oni nacionalno neopterećeni, bili u pravu ili ne, to doživljavaju kao sredstvo u borbi protiv uskogrudnih nacionalnih država te raznih nacionalizama i šovinizama.
Pažljivo isplanirana demografska i imigracijska politika, dakle, idu ruku po ruku kao osnovni preduvjet opstanka nacije i gospodarstva na čijim leđima ta nacija počiva. Kontrolirani uvoz radne snage iz različitih država i ravnopravni uvjeti bez ikakve diskriminacije za one koji se u Hrvatskoj eventualno budu trajno nastanjivali mogli bi teoretski osigurati da ne nastaju jednoobrazna geta u kojima će se pridošlice osamljivati i u kriznim situacijama postajati opasnost za većinu u koju su se neuspješno pokušali uključiti, ili – jednako loše – da ta većina postane opasnost za njih.
Nažalost, čini se da je Europa već odavna prešla točku povratka u kojoj je to moguće bezbolno napraviti, kao što se može zaključiti šetajući se četvrtima Londona, Pariza, Berlina ili Amsterdama. Kriza poput ove velike seobe naroda, kad i hrvatsku granicu svakodnevno prelazi nekoliko tisuća izbjeglica, kad se čitave etničke zajednice upućuju na put bez povratka, neće ostaviti mnogo prostora takvim pokušajima. Europa nakon toga doista nikad više neće biti ista. No, ako se doista potrudimo, Europa sutra barem ne mora biti ništa gora no što je bila Europa jučer.
>> Sve priče o izbjeglicama čitajte u našem specijalu Izbjeglička kriza
>> Ovo su uzroci najnovije seobe naroda
>> Orbanu nismo htjeli prodati žicu ni za pola milijuna eura
Za to vrijeme nastavlja se egzodus domaćeg stanovništva iz Hrvatistana.