Hrvatska je zemlja čudesnih kontrasta u kojoj se pravdoljublje ispoljava na tako bizarne načine. Iako moderna Europa osuđuje zločine komunističkih režima, ne samo da se čelnik HSS-a nije povukao s pozicije nakon morbidne podrške koju je dao egzekucijama u organizaciji Titova režima u kojima su ubijeni Bruno Bušić, Stjepan Đureković, obitelj Ševo uključujući 9-godišnja Rosemarie..., već se iz HSS-a povlače posramljeni članovi.
Premda je Kreši Beljaku to već tko zna koji ispad. Kad su nogometaši pozvali Marka Perkovića Thompsona da s njima proslavi uspjeh u Rusiji, napisao je: “Mora mi smeće fašističko dan pokvarit... ali neće, nabijem i njega i sve fašiste!”. Ruži Tomašić je poručio “Sikter iz naše Hrvatske”, spočitavajući joj rođenje u BiH, a sam je rođen u Sloveniji. Kao što je i Vici Batareli, premda se ni on nije proslavio objavom za Dan žena, poručio da pokuša “svoju zatucanu, primitivnu pripizdinu stvarati u rodnoj Australiji”. Poručio je i HDZ-ovcima, kad ostanu bez vlasti, kako će tražiti zabranu djelovanja HDZ-a.
Začudo, unatoč niski verbalnih opskurnosti i soljenju rana obiteljima žrtava udbaških likvidacija, oporba je to “osudila” prolijevanjem kamilice. Davor Bernardić je “nes(p)retni” tvit protumačio Beljakovim osebujnim stilom pa se brutalno obrušio: “Relativizacija političkih ubojstava sigurno nije dobra” i prigodnom floskulom utješio žrtve udbaških zločina: “Okrenimo se budućnosti!”.
Kakva “bravura”! I to nakon što SDP-ovoj eliti, Klisoviću, Bauku, Marasu... prvo što je palo na pamet da bi izabrani predsjednik na Pantovčaku trebao napraviti, to je da vrati bistu lika koji je bio na čelu režima koji je provodio likvidacije. Kad se tomu doda izjava SDP-ova Nenada Stazića kako izgleda da u svibnju ‘45. pobjednici nisu temeljito obavili posao, ne čudi što je HDZ-ov Željko Reiner prestravljen pojavom lijevog ekstremizma, i što je Faktograf posve ozbiljno postavio pitanje “Prijeti li Hrvatskoj lijevi ekstremizam?”.
Zaključili su, naravno, kako ne postoji, te su se pozvali na izvješća Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Očito je Reiner vrlo utjecajan jer Milorad Pupovac, Stjepan Mesić, Davor Bernardić, Ivo Josipović i mnogi drugi toliko su puta govorili o desnom ekstremizmu, revizionizmu, negacionizmu pa i fašizmu, ali nitko, baveći se pitanjem je li hrvatsko društvo uistinu tako zastranilo, pa ni Faktograf, nije se pozvao na izvješća SOA-e, u kojima, pa i za 2019. godinu stoji da nijedan ekstremizam u RH “nema širu potporu javnosti, značajan broj sljedbenika, niti veliki pokretački potencijal”.
Jedino što je istaknuto da posljedice ratnih trauma i neriješenih međunacionalnih odnosa mogu biti plodno tlo za jačanje ekstremizma, i ono što je Faktograf propustio spomenuti da zabrinjava “iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH sve više zamijećeno i među mlađom populacijom” uz to što organizacije i pristaše četničkog pokreta aktivne u državama okruženja kontaktiraju s istomišljenicima u RH.
No, da u Hrvatskoj nikakav ekstremizam nema šansu, već je dokazano kroz niz rezultata izbora. A naš izborni sustav i činjenica da demokracija nije ušla u političke stranke, kriv je što se može dogoditi da na čelu parlamentarne stranke bude i netko s tokom misli kakav ima Beljak, i da ga unatoč tomu podržava i najveća oporbena stranka.
Kako je moguće da netko s takvim stavovima biračima može prodati priču kako su upravo oni moderna, europska i antifašistička politička snaga koja će nas odvesti u budućnost. Ako to prolazi, to samo znači da su i oni protiv kojih se bore za vlast isti, ili da su oni koji ih biraju isti. Što je lako moguće jer mnogi baštine imovinu i društvene statuse upravo na startnim pozicijama stečenim na povlasticama iz bivšeg režima.
Inače, gdje bi to bilo moguće da potomci vođa odbačenog bivšeg sustava, vode sudski spor oko njegove ostavštine pri čemu se pozivaju na komunističke zakone. Općinski sud u Sesvetama nedavno je presudio u parnici između nasljednika Milutina Baltića, visokorangiranog dužnosnika u bivšoj SFRJ, koji je umro 2013. u 93. godini. Imovinu je ostavio sinu, a kako kći traži nužni dio, sin u tužbi tvrdi da joj je otac već darovao stan. Naime, da je kao visoki dužnosnik u SFRJ stekao stanarsko pravo “na još jednom stanu” pa je tako tužena dobila stan od 44 kvadrata za koji joj je otac kasnije dao i 40.836 kuna radi otkupa i podmirio troškove parnice koja se 1997. vodila. No, ona tvrdi da je to bila očeva pozajmica, te je zasad dokazala da je 1978. stanarsko pravo dodijeljeno na njezino ime. Što je pravda u Hrvatskoj! Čudo od zemlje!
Hrvatska je doživjela transformaciju iz komunističkog društva u uhljebničko društvo gdje se bivše (uglavnom) komunističke elite bore za zadržavanje utjecaja i prava. Pri tome se žestoko koristi ideološki moment, zapravo isto kao što se koristio u prošlom sustavu... Zapravo je smiješno govoriti o Hrvatskoj kao zemlji s opasnosti od rasta fašizma. Imate jednu stranku koja ima nekih 20 članova koji slave Pavelića, čiji nastupi se mogu usporediti s nastupima Juričana... S druge strane imate cijeli lijevi spektar političke scene koji slavi Tita, opravdava i odobrava političke likvidacije, slavi prošli sustav i zagovara njegov povratak... Baš kao u prošlom sustavu, medijski se stvaraju unutrarnji neprijatelji protiv kojih se mora voditi borba, koje treba eliminirati. Zapravo, ako maknete taj "antifašizam" lijevom spektru političke scene što im ostaje? Protiv čega će se boriti?... Sada su u zadnje vrijeme medijski isforsirali borbu protiv korupcije, no gledajući tko je sve u njihovim redovima to izgleda poprilično neuvjerljivo i zapravo smiješno. Isto su nešto pokušavali sa zelenim temama, no tu su se potpuno pogubili... Uskoro su izbori, možemo opet očekivati rast ideoloških tema, jer, jednostavno, SDP nema sadržaja. Da li bi netko Beri dao da vodi državu? Sumnjam. No ako se nivo mržnje dovede na dovoljno visok nivo, racionalno razmišljanje nema više utjecaja... No propaganda i utjecaj u medijima su uvijek bile najjače strane SDP-a i cijelog tog političkog miljea...