Hrvatska će opstati jedino ako umjesto kulta herojskih poteza uvede kult tihog rada

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti javnosti je predstavila kapitalno izdanje, studiju Hrvatska prirodna bogatstva, što je odličan povod za razgovor s prvim akademikom Zvonkom Kusićem.

Jesmo li po prirodnim bogatstvima bogata, srednje bogata ili siromašna zemlja?

Hrvatska je zemlja prebogata prirodnim bogatstvima. Često ni sami nismo svjesni kakvo sve blago Hrvatska ima i koliko ono može biti važan čimbenik za sveopći napredak Hrvatske, kao i za povratak optimizma i vjere u sebe. Kako bismo kao nacija postali svjesni tih potencijala, HAZU je 2013. osnovala Odbor za zaštitu dobara od nacionalnog interesa sa zadaćom da valorizira najvažnija prirodna i kulturna dobra koja Hrvatska ima. Riječ je o kapitalnom projektu koji se može nazvati jednim od najvažnijih i najdalekosežnijih Akademijinih pothvata u proteklih stoljeće i pol. Korist od ove edicije neprocjenjiva je jer se prvi put pred licem javnosti zajednički prikazuju nezaobilazni najvažniji primjeri prirodnih fenomena na tlu Hrvatske. Zahvalio bih urednicima edicije akademiku Velimiru Neidhardtu i akademiku Mirku Zeliću, voditelju Odjela za izdavačku djelatnost HAZU Aci Zrniću, grafičkom uredniku Ranku Muheku i svim suradnicima.

Koji je hrvatski strateški prirodni resurs?

Ako nijedan od brojnih prirodnih resursa koje imamo ne iskoristimo na pravi način, to će biti mrtvi kapital. Strateški prirodni resurs bit će onaj koji ćemo uspjeti iskoristiti za boljitak Hrvatske. Je li to more, tlo, izvori vode, šume, infrastruktura ili sam geografski položaj Hrvatske na strateški važnom dijelu europskog kontinenta, to će pokazati vrijeme. Vjerujem da će nakon objave ove edicije biti vjerodostojnije svako razmišljanje i odlučivanje o budućnosti razvoja Hrvatske.

Kako to da danas obrađujemo samo pedeset posto poljoprivrednih površina? Mogu li se za taj podatak okriviti samo političari?

Kaže se da društvo koje nije u stanju organizirati svoju poljoprivredu nije u stanju ništa drugo organizirati. “Krivci” nisu samo političari. To bi bilo prejednostavno. U našem je društvu previše destrukcije, nema sustavnog rada i stalne su promjene zakona i propisa. U ovom slučaju razlog su u najvećoj mjeri nesređeni imovinski odnosi i zemljište u vlasništvu bivših kombinata čiji status nije riješen. Poslije četvrt stoljeća samostalne države još uvijek imamo nesređene knjige i evidenciju o zemljištu Hrvatske. Za to u eri satelitskih snimaka i računalne tehnologije nema opravdanja.

Zašto se u studiji zalažete za nastavak istraživanja plina i nafte na Jadranu, i to uz koncesije iako je dio Hrvatske protestirao protiv toga?

Hrvatska se energetski nalazi u vrlo nezavidnoj situaciji jer primarne energije troši dvostruko više nego što proizvodi, i to s tendencijom daljnjeg opadanja, posebno proizvodnje nafte i prirodnog plina. Stoga treba poduzeti sve mjere za intenzivnije istraživanje ugljikovodika, kako u Panonskom bazenu i Dinaridima tako i u sjevernom, južnom i srednjem Jadranu. To više što prema procjeni naših geologa geološke formacije sadrže relativno velike rezerve ugljikovodika. Mi imamo dugogodišnje iskustvo u istraživanju Jadrana, a suvremena sofisticirana tehnologija istraživanja i proizvodnje ugljikovodika iz podmorja garantira sigurnost. Istraživanje srednjeg i južnog Jadrana jedino je moguće s pomoću koncesija, budući da Ina ne raspolaže sofisticiranom suvremenom tehnologijom i opremom koja je nužna za relativno duboka mora. Budući da u energetskom “miksu” fosilni energenti u Hrvatskoj dominiraju s oko 80 posto u potrošnji, dok su u proizvodnji u značajnom padu, nužno je obnavljati rezerve ugljikovodika. Ako se to ne obavi u sljedećih nekoliko godina, Hrvatska će ovisiti o uvozu više od 80 posto, što može dovesti do duboke energetske i gospodarske krize, a o sigurnosti države da i ne govorimo. Puni nadzor svih faza istraživanja ugljikovodika trebaju obavljati naši vrhunski geološki i naftni stručnjaci. Tu ulogu ne smijemo dopustiti inozemnim tvrtkama i stručnjacima. Što se tiče sigurnosti i zagađenja, Hrvatska ni inače nije sigurna, budući da u Sredozemlju i Jadranu istražuju Italija, Grčka, Albanija, Crna Gora. Ako se njima dogodi erupcija nafte, sve to zagađenje doći će u naše teritorijalne vode.

Vaši stručnjaci predlažu novo Ministarstvo za energetiku i rudarstvo. Očekujete li pozitivan odgovor politike?

U tom smislu bilježimo pomak jer je u novoj hrvatskoj Vladi ustrojeno Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, dok je ranije energetski sektor bio u Ministarstvu gospodarstva. Naši stručnjaci dugo su zagovarali formiranje zasebnog Ministarstva za rudarstvo i energetiku po uzoru na mnoge zemlje u svijetu, čak i one koje imaju manje resurse od Hrvatske. Rudarstvo i energetika čine okosnicu razvoja gospodarstva svake zemlje.

Puno se medijskog vjetra diglo oko vjetroelektrana. Imaju li obnovljivi izvori energije alternativu?

U tom smislu treba vidjeti primjer Njemačke gdje se jedna četvrtina potrebne električne energije dobiva iz vjetra, energije sunca i biomase, a ispuštanje stakleničkih plinova je do 2012. u usporedbi s 1990. smanjeno oko 25 posto. Da bi ispunila svoje ciljeve u smanjenju stakleničkih plinova do 2040., Njemačka je odlučila odustati od korištenja polovice za iskop odobrenih količina smeđeg ugljena.

Struka predlaže pučinsku vjetroelektranu između Žirja i Primoštena. Ima li u studiji još sličnih projekata?

Najpovoljniji smještaj sa stajališta vjetrovne klime i koncentracije pomorskog prometa ima lokacija između otoka Žirja i Primoštena, uz nedostatak da su tu dubine mora oko 90 metara, pa u obzir dolaze plutajuće vjetroturbine. Najveće dubine mora na kojima su do sada postavljane vjetroturbine s fiksnim temeljima iznose oko 45 metara. Uzimajući u obzir dubine mora i blizinu mreže za prijenos električne energije, najpovoljnija bi bila lokacija između Pule i Malog Lošinja, ali ona otpada zbog koncentracije pomorskog prometa. U Hrvatskoj postoji dovoljno neiskorištenih prostora s povoljnim uvjetima vjetra za smještaj vjetroelektrana na kopnu.

Kako sačuvati hrvatske zalihe pitke vode?

Voda je nezamjenljivo prirodno bogatstvo, a Hrvatska spada među zemlje koje su relativno bogate vodom. Uz ostalo ima i značajne količine obnovljivih podzemnih voda, čije zalihe je teško procijeniti. U nas se čak 90 posto javnih vodovoda koristi podzemnom vodom, a godišnje se proda podzemne vode za 5,2 milijarde kuna. Budući da se te vode koriste i kod flaširanja, u poslu s podzemnim vodama godišnje se ‘okrene’ oko sedam milijardi kuna. Podzemne vode imaju veliku komercijalnu vrijednost, pa su zanimljivi privatizacijski cilj. Budući da je voda jedinstveno prirodno bogatstvo, na vodu imaju pravo svi i nad vodama se ne smije dopustiti privatno vlasništvo.

Čak 42 posto kopna prekriveno je šumom. Bi li nas trebao zabrinjavati podatak da je čak 29 posto šuma loše kakvoće?

Tu prednjače šume hrvatskoga Mediterana. Riječ je o degradacijskim oblicima šuma kao što su makije, garizi, šikare i šibljaci koji predstavljaju povijesno naslijeđe. Tomu treba pridodati panjače, šikare i šibljake kontinentalnog područja. Sve su to šume loše kakvoće, ali to ne znači kako one ne ispunjavaju općekorisnu ulogu jer štite tlo od erozije, sprečavaju pojavu bujica, pomažu ublažavanju klimatskih ekstrema, upijaju ugljikov dioksid i oslobađaju kisik. No, ne možemo biti zadovoljni udjelom šuma loše kakvoće. Ulaganje u šumarstvo jedan je od ključeva razvitka Hrvatske.

Imamo 1246 otoka, a njihov udio u gospodarstvu Hrvatske je pet do sedam posto. Kako pomoći otocima?

Površina otoka čini 5,75 posto površine hrvatskoga kopna, a naseljeno je samo 67 otoka (samo pedesetak stalno) s oko 125.000 stanovnika. Kako bismo pomogli otocima, trebamo promijeniti filozofiju i prema otocima se odnositi kao prema ravnopravnim dijelovima Hrvatske. Otočani moraju ostvariti jednako pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i sigurnost življenja kao i ostali građani Hrvatske. Nužno je poticati ulaganja na otocima, no tu treba biti oprezan. Hrvatski otoci prepoznati su kao jedno od najvrednijih područja Sredozemlja te postaju sve privlačniji ulagačima. No, ulagači su zainteresirani za što profitabilnija ulaganja sa što kraćim vremenom povrata ulaganja, a nisu zainteresirani za čuvanje otočnih dobara. Iako donose brzu dobit, takva su ulaganja ekološki i društveno neodrživa.

Na kraju studije objavljen je tekst ekonomista Slavka Kulića o trgovačkoj orijentaciji Hrvatske u kojoj je proizvodnja preskupa. Ima li nade za Hrvatsku?

Ima. Vjerujem da će se stanje u Hrvatskoj promijeniti nabolje ako svi odgovorni u zemlji postignu konsenzus o tome što je dobro za Hrvatsku. Posebno se to odnosi na političare jer za prave reforme nužan je kontinuitet kroz više Vladinih mandata, budući da se zapravo radi o promjeni mentaliteta stvaranog kroz dugo vremensko razdoblje. Tu je važan društveni optimizam. Svi bismo morali više raditi, biti odgovorni i disciplinirani i držati se propisa, no kad ljudi o tome govore, uvijek misle na neke druge. U životu je za uspjeh i napredak važna sistematičnost, upornost, ozbiljnost i odgovornost, ali samozatajan, kontinuiran, strpljiv i tihi rad u nas nije toliko na cijeni. Nestrpljivi smo i kult rada nije u našem sustavu vrijednosti. Mi smo talentiran narod, što je zamka jer se impresioniramo velikim talentima i herojskim potezima. Drugi su ispred nas ne zato što su pametniji, već zato što su marljiviji i bolje organizirani.

Kako je Akademija proživjela 2016. godinu u kojoj je Hrvatska imala čak dva premijera?

Burna i dinamična politička zbivanja u 2016. nisu značajnije utjecala na djelovanje Hrvatske akademije, štoviše, upravo je u takvim turbulentnim okolnostima još jače došlo do izražaja koliko je HAZU stabilna i neovisna institucija. Iznimno uspješni bili su Dani otvorenih vrata HAZU, u HAZU je otvorena Noć muzeja posvećena našem utemeljitelju Josipu Jurju Strossmayeru. Pod okriljem HAZU djelovalo je Povjerenstvo za obilježavanje 450. obljetnice Sigetske bitke zahvaljujući kojem je taj jubilej proslavljen kao nijedan dosad. Akademija se intenzivno uključila u raspravu o prijedlogu kurikularne reforme te je s ciljem njegove evaluacije osnovala Odbor za obrazovanje i školstvo koji je bio iznimno aktivan. U posljednje se vrijeme državne i druge institucije same obraćaju Akademiji, traže naše pokroviteljstvo i suorganizaciju svojih događanja. Prepoznaju da je Akademija jedna od temeljnih nacionalnih institucija, stup stabilnosti, glas razuma i staloženosti. HAZU nastoji izbjeći dnevnu politiku, makar stalno postoje pritisci da se opredijelimo. Nigdje u svijetu akademije se ne bave politikom.     

Osjeća li se i u HAZU radikalizacija hrvatskog društva?

Ne bih rekao. Ne mislim da zaista postoji značajna radikalizacija društva, već se radi o glasnim manjim skupinama ili pojedincima aktivistima kojima mediji daju nerazmjerno mnogo prostora. Hrvatskoj akademiji stran je svaki ekstremizam i dobro je što je kod većine članova HAZU prisutan taj nadideološki stav. Ponosni smo što u Hrvatskoj akademiji uspijevamo za zajedničkim stolom okupiti znanstvenike i stručnjake bez obzira na njihovu političku ili svjetonazorsku opredijeljenost. Mi smo Akademija svih građana Hrvatske. U Akademiji postoji samo jedna Hrvatska. Promičemo najviše vrijednosti nacije koje nadilaze svaku ideologiju, a podjele u hrvatskom društvu izazivaju isključivi ljudi. Od njih imamo pritisak da se svrstamo, a to bi bilo pogubno za Akademiju jer bi time izgubila svoju misiju i utjecaj. Svi bi htjeli imati Akademiju na svojoj strani, ali tome uspješno odolijevamo.

U HAZU imate brojne povjesničare. Mogu li oni staviti točku na Hrvatsku u Drugom svjetskom ratu?

U takvom bi pokušaju osim povjesničara iz HAZU morali sudjelovati i istaknuti povjesničari iz cijelog društva. Vjerujem da ne bi bilo lako postići konsenzus o nekim stavovima jer tu se često odražavaju svjetonazori koji nisu znanstvena i spoznajna, već afektivna kategorija. Nisam siguran koliko bi to utjecalo na stavove pojedinaca ili skupina u društvu koji su emotivnog karaktera, često obiteljski određeni, pogotovo danas kad postoji relativizacija svih standarda i autoriteta. Koliko god održali znanstvenih i stručnih skupova u vezi s Drugim svjetskim ratom i koliko god knjiga o njemu izdali, iluzorno je očekivati da je moguće u potpunosti okončati polemike. Čak ni Francuska nije sve do danas u potpunosti uspjela nadvladati podjele iz doba Francuske revolucije, kaže se da se i nakon više od 200 godina zna tko je bio na čijoj strani. Isto tako u SAD-u nisu u potpunosti prevladane podjele iz doba Građanskog rata. U 19. stoljeću u Hrvatskoj su postojale podjele u odnosu prema banu Josipu Jelačiću, pa čak i prema Nikoli Šubiću Zrinskom, za jedne su oni bili borci za Hrvatsku, a za druge austrijski sluge. Uvijek će postojati različite interpretacije povijesnih činjenica oko kojih je eventualno moguće postići tek kakvu-takvu suglasnost. Ono što je važno jest to da polemike i podjele vezane uz Drugi svjetski rat, kao i uz razdoblje komunističke vladavine, ne dominiraju javnim prostorom i da hrvatsko društvo na njih ne gubi vrijeme i energiju. Tu je velika odgovornost na političarima koji često potiču prevladane ideološke sukobe radi svojih dnevnopolitičkih interesa, tj. kako bi na tim emotivnim temama mobilizirali svoje birače i pokazali koliko se razlikuju od svojih konkurenata. Srećom, u posljednje vrijeme i tu dolazi do pomaka nabolje.