Evo zašto je Hrvatska na začelju razvijenoga svijeta

Prvi rezultati popisa stanovništva govore sve što treba znati o radu svih hrvatskih Vlada nakon Domovinskog rata. Dugo sanjana i teškom mukom izborena slobodna Hrvatska trebala je postati raj na Zemlji za sve Hrvate ma gdje se nalazili, a politička ju je klasa pretvorila u raj samo za neke, dok je za mnoge postala pakao iz kojega su jedva čekali pobjeći. Naše utočište u velikome svijetu, mjesto gdje Hrvati sa svih meridijana i paralela mogu podići svoj dom, postalo je svratište u koje se navraća pozdraviti rodbinu, uživati u prirodnim ljepotama i osladiti se domaćim delicijama. Negdje drugdje se živi, a u Hrvatskoj se napuni baterije i zapjeva “godinu po godinu, sve nas manje ima tu”. Ne znači to da je samostalna Hrvatska neuspjeli projekt, kako će rado istaknuti oni koji je nikad nisu prihvatili ni smatrali svojom, ali znači da zasad nije ispunila svoje potencijale. Odgovornost za to snose svi koji su se izmjenjivali na vlasti. I ne, ne treba ih stupnjevati prema količini štete koju su napravili ili rangirati po godinama koje su proveli u Banskim dvorima. Džabalebarenje u opoziciji i čekanje da ti vlast padne u ruke tek je za nijansu manje destruktivno od loših poteza vlasti. Ipak, bilo bi pogrešno ustvrditi da je sve u Hrvatskoj loše. Ovo je još uvijek sigurna zemlja, a zahvaljujući tehnološkom napretku i procvatu globalne ekonomije, imamo solidnu kvalitetu života, u mnogome bolju nego naši preci. No to što smo iznad mnogih zemalja u razvoju nije nešto čime se možemo pretjerano hvaliti jer nam početne pozicije nisu bile iste. Za nas je važniji podatak da smo na začelju razvijenoga svijeta i da su nas u posljednjim desetljećima pretekli mnogi koji su bili iza nas. Hrvatska je dosegla plato u svojem razvoju. Ne živimo toliko loše, koliko nas muči činjenica da naša djeca neće živjeti bolje od nas. Barem ne u Hrvatskoj. Napredak koji ni komunizam nije zaustavio sad je znatno usporen. I bit će sve sporiji, dok u jednom trenutku neminovno ne krenemo unatrag jer smo ostali bez mladih, a nismo dovoljno konkurentni za privlačenje kvalificirane radne snage izvana. Hrvatska kao članica Europske unije može privući samo one strane radnike koje razvijenije članice ne trebaju ili ne žele, što će nas zacementirati na začelju. Jedino gore od trenutačne letargije spoznaja je da se možda nikad iz nje nećemo izvući jer kao nacija ubrzano starimo, a ostanak bez mladih znači i manju šansu za društvene promjene i novi gospodarski zamašnjak temeljen na inovacijama.

Iz popisa stanovništva ne treba iščitavati trenutačno stanje, nego budućnost. Nema nikakvog smisla polemizirati oko apsolutnih brojki niti se tješiti iskustvima pojedinih ljudi koji nisu popisani. Ima li nas malo više ili malo manje od rečenih 3,888.529 sasvim je nebitno. Jedino je važno konačno se uhvatiti ukoštac s uzrocima znatnog smanjenja broja stanovnika u posljednjim desetljećima, a njih popis stanovništva ne otkriva. No otkrivaju ih brojna istraživanja koja su provedena i koja jasno pokazuju da, uz financijske, postoje i vrijednosni razlozi za iseljavanje. Jednako tako, novčana pomoć dobro dođe obiteljima s novorođenčadi ili onima s više djece, ali ona nikoga neće motivirati da ima djecu. Dva su razloga zašto politička klasa voli financijski argument. Prvi je to što ne zna za drugo jer i sama vrednuje isključivo materijalne nagrade, a svjetonazorsku je raspravu svela na borbu za materijalna prava različitih društvenih skupina. Zasjesti na vlast i dijeliti svojima sukus je moderne hrvatske politike. Drugi je razlog forsiranja financijskog argumenta to što on pere političku klasu od odgovornosti za demografsko potonuće. Hrvatska nikad nije bila i neće biti Njemačka, od nas će uvijek postojati puno ekonomski jačih država koje daju veće financijske nagrade radnicima, odlazili su ljudi i iz drugih mladih članica Unije, a odlazili su i iz Hrvatske puno prije njezina osamostaljenja. Tu rasprava za političare prestaje. Oni se jadni trude, ali nisu krivi što Hrvatska nije globalni gigant i što ljudi odavde oduvijek odlaze raditi u bogatije države. U kolikoj zabludi žive oni koji bi nas trebali voditi prema novom prosperitetu pokazuje i to što jednokratnim financijskim poticajima nastoje u Hrvatsku vratiti ljude koji su otišli uglavnom iz nefinancijskih razloga. Nitko tko je sa svojom mladom obitelji otišao zbog ovršne mafije, sustavne nepravde, birokratskog maltretiranja i opće besperspektivnosti neće se vratiti u domovinu zbog naoko velikih poticaja za samozapošljavanje koje će u najviše nekoliko mjeseci pojesti financijski zahtjevi pokretanja poslovanja te porezi i doprinosi koje će sebi u blagajnu vratiti država. Novčana ješka privući će samo one koji se vani nisu snašli i ionako se u nekom trenutku misle vratiti kući jer ovdje barem imaju krov nad glavom u roditeljskom domu i minimalnu socijalnu sigurnost. Svi ostali ostat će u svojim novim domovinama jer se ono što je uzrokovalo njihov odlazak nije popravilo niti hoće u doglednoj budućnosti.

Sve su ključne reforme odavno zaustavljene ili maksimalno usporene, a korupcija i dalje cvate, što se vidi i po posljednjoj ljestvici Indeksa percepcije korupcije Transparency Internationala koja nas stavlja u prestižno društvo Malezije, Kube i Crne Gore. Nije teško zaključiti da Hrvatska stoji na mjestu i da pozlata s lika i djela vodećeg čovjeka izvršne vlasti polako pada. Pokazuju to i posljednja istraživanja, a za one koji više vole životne primjere, dovoljno je baciti oko na vijesti i naići, primjerice, na priopćenje zadarskog HDZ-a, jedne od najjačih organizacija vladajuće stranke, u kojemu se pred javnošću hvale da su kod sumještana temeljito provjerili buntovnika koji je pozivao da se premijera na obljetnici VRO Maslenica dočeka bacanjem jaja. Priopćenje završava maestralnim zaključkom da gospodin glumi veliku žrtvu represivnog sustava iako su mu uvjerenja suspektna i poznat je kao “pobornik i saveznik sekte Mire Bulja i Bože Petrova”, što bi se moglo protumačiti kao da HDZ opravdava represiju prema ljudima “pogrešnih” političkih uvjerenja i afilijacija. Možete li zamisliti da lokalni ogranak njemačkog CDU-a ili irskog Fine Gaela, sestrinskih stranaka našeg HDZ-a, preko susjeda i nekakvih sitnih doušnika provjerava političke afinitete čovjeka koji poziva na prosvjed protiv vlasti? Veći je skandal od toga da su spremni na takve udbaške metode to što se time imaju potrebu javno pohvaliti. Tu se ustvari vidi tko je od onih “kako vitar puše”. Kad su zapuhali demokratski vjetrovi, stari komunistički kadrovi preobukli su kaput. A odjeću je puno lakše promijeniti nego glavu pa nam tako duboko u 21. stoljeću članovi vladajuće stranke, bivši komunisti i njihovi učenici, vise pod prozorom i po profilima na društvenim mrežama da osluhnu mislimo li “ispravno”, dok njezin vođa birokratskim frazama koje bi uspavale i bika na koridi lamentira o vanjskim i unutarnjim neprijateljima koji demontiraju državu i vode protiv nas hibridne ratove.

Na stranu to što su oporbene kritike na rad državnih institucija vrlo često prvoloptaške i nimalo konstruktivne, ali isprazna je kritika za samo povjerenje građana u institucije puno benignija od sustavnog uhljebljivanja, namještanja poslova, korupcijskih afera i zaustavljanja promjena kako bi se udobrovoljilo stranačku bazu i održalo ju vjernom. Premijer bi u jednu ruku oporbu želio prikazati nebitnom i nesposobnom, a u drugu joj ruku daje nadljudske osobine uvjeravanja građana da su stvari gore nego što ih oni svakodnevno osjete na vlastitoj koži. Taj bi argument mogao proći da su državne institucije nešto s čime mi nemamo osobnog doticaja pa smo osuđeni na argumente političara. Nepovjerenje u institucije dio je našeg mentaliteta, dijelom oblikovanog povijesnim okolnostima u kojima države i državne zajednice u kojima smo živjeli nismo doživljavali dovoljno svojima, no dominantno je ipak posljedica osobnih iskustava u posljednja tri desetljeća. To se povjerenje sporo gradi, a brzo izgubi. Uz postojeće nasljeđe, dovoljno je jedno loše iskustvo da ljudi posumnjaju ima li za njih ovdje budućnosti. U tom je smislu potrebno napraviti pravo čudo kako bismo mogli utjecati već na ovu generaciju iseljenika i privoljeti ih da se vrate ili mlade roditelje da imaju jedno dijete više. Grijeh nečinjenja u ovom je slučaju ogroman i gotovo neoprostiv jer protekom vremena sve su manje šanse da se kao društvo i država pokrenemo u nekom boljem smjeru. Svaki dan koji prođe u jeftinim floskulama i međusobnim optužbama političara umjesto u reformama ključnih sustava i institucija Hrvatskoj je kao godina. Ona će, Bogu hvala, ostati činjenica na zemljovidu, barem za naših života, ali bez velikih zaokreta bit će park prirode na periferiji EU, a ne zemlja ispunjenih i sretnih ljudi koji su dosanjali slobodu i prosperitet pod hrvatskim nebom.