Hrvatska diplomacija u svijetu kojim vlada novac, a sutra bi mogao vladati rat

Problemi hrvatske vanjske politike ponavljaju se čim se za to pojavi prilika, i počinju od nerealnih očekivanja u kojima obično prednjače oni koji se u nju manje razumiju.

Svi bi htjeli, više iz nacionalnog refleksa nego iz racionalne analize, da Hrvatska nastupa neovisno u svijetu ne poštujući dovoljno da svaka država ima set obveza koje mora poštovati, ponekad i na štetu vlastite neovisnosti, pa i interesa, iznimno; mnogi računaju vrijeme prema starome kalendaru pa misle da hrvatska država izražava i štiti vlastiti suverenitet svoga naroda i svojih građana, i da je to pravo iznad svih drugih prava, ta odgovornost prije svake druge odgovornosti; svatko će, manje upućen ili neupućen, uprijeti prstom u neke druge države koje, naoko, dominiraju u svome okruženju, i neće priznati kamo bi takav put odveo Hrvatsku; nitko neće prihvatiti da je hrvatska država još u fazi puberteta među europskim veteranima. Puno je različitih kilavih babica i dokonih popova koje ne puštaju hrvatsku državu, i njenu diplomaciju, da brže sazre, pa i da uči na vlastitim greškama. Na novoj diplomatskoj mapi, koja je stvorena nakon pada komunizma, Hrvatska nema vrijednost Luksemburga, jer nema njegov novac, nema ni strateški položaj Malte da bi ona bila prirodni nosač zapadnih interesa na području u kome (ne) dominira. Nije to nikakvo prokletstvo, države moraju živjeti od onoga što imaju, i s onim čime raspolažu. Ne kaže se uzalud da su države održive ili nisu države. S onim čime raspolaže od stoljeća sedmog Hrvatska ima lijepi potencijal da dokaže svima, sebi najviše, da može biti uspješna, ne samo održiva država. Samo da i sama shvati, ili prihvati, da je već odrasla, i da u „dvorištu velikih“ nije više dijete koje se zadovoljava igračkama koje „gospodari“ dijele. Kako pronaći pravo mjesto između nekadašnjeg djeteta, za neke i neželjenog, i sadašnjeg člana europske, i zapadne obitelji koji je na papiru ravnopravan sa svim starijim rođacima, a u stvarnosti vrijedi onoliko koliko ima novca na računu?

Vuk u Bruxellesu ili u SAD-u

Nekad se snaga država mjerila brojem divizija, pa je i rimski papa za takve tirane bio nevažan; danas su države moćne onoliko koliko su gospodarski i tehnološki uspješne; sve drugo su kulise u predstavi u kojoj je novac postao glavno lice; s ispruženim dlanom ne postiže se autoritet. Na hrvatskome primjeru, ne samo poslije (ne)sporne odluke državnoga vrha da diplomatski zarati s Rusijom, vanjska politika potvrđuje postavke brojnih teoretičara da države na međunarodnome planu odražavaju svoje unutrašnje stanje. Kako Hrvatska teško funkcionira iznutra, kao da se pomirila s time da naši konkurenti sa začelja europske kolone idu brže od nas, a neki naši susjedi i dva-tri puta brže, tako ima problema da kod nastupa prema vani ne otkrije unutrašnje slabosti. Kad se sve oduzme i zbroji, vanjska politika nosi uteg domaćih problema. Državni potezi, pa i najnoviji, u odnosu prema Vladimiru Putinu, ne djeluju usklađeno, to i amateri vide, što nije dobro za kredibilitet države i za njenu međunarodnu poziciju. Dovoljno je analizirati koga je agresivni ruski veleposlanik Azimov ubrojio među „dobre dečke“ hrvatske (državne) politike, pa da se zaključi kakve sve poklone Hrvatska daje svojim oponentima, i konkurentima, što ne prakticira bolje i dosljednije uvriježenu metodu jednoga jezika kad govori u svijetu i o svijetu. Različiti tonovi, nekad i cijele misli, uočljive među glavnim akterima državne vlasti, mogli bi se donekle razumjeti u eri kohabitacija Mesić-Sanader, ili Grabar-Kitarović-Milanović; među istobojnom vlašću, rogovi u vreći obično isparaju (državnu) vreću. Ne treba Hrvatskoj puno, nije ona velesila da kroji svjetsku politiku. Hrvatska je mala za Kinu, koja je poštuje za svoju ideologiju o jednakosti svih država u svijetu; nedovoljno je važna za Ameriku, koja je koristi za neke svoje strateške interese u regiji; slaba je za Rusiju, koja je treba da ne izgubi sve luke u toplome moru. Iz čistih računa nema još duge ljubavi.

S najnapučenijom zemljom svijeta Hrvatska je imala dugi probni rok; izlazi (li) iz njega s potpisom ugovora o gradnji Pelješkoga mosta nakon što je prije toga odbila mnoga kineska investicijska udvaranja, kao da novac u globaliziranome svijetu poznaje ideologiju. Odbijajući europske prigovore da novcem Unije zapošljava Kineze, Hrvatska je pokazala, i sebi i drugima, kako bi se trebala odnositi prema svima u takvim prilikama – gledati svoje (gospodarske) interese. Svijetom danas vladaju novac i oni koji ga imaju, sutra će možda opet vladati oružje, i oni koji ga proizvode ili kupuju. Što mogu mali u tim velikim igrama? Ili se prepustiti da ih veliki (za)štite, i da svoju sudbinu stave ponovno u njihove ruke, ili da se same bore, ne protiv velikih, jer te su igre unaprijed izgubljene, nego za sebe i svoje interese. Za razliku od Kine, koja uglavnom ne postavlja uvjete za svoj financijski prodor u svijet, i koja je poslije „velikog vođe“ završila neslavnu izolaciju, Rusija obično ne govori o političkim uvjetima dok vodi „posao“, ali se oni pretpostavljaju: njen apsolutni, ili apsolutistički vladar Putin vratio je Ruse na pobjednički put, poslije Mihajla Gorbačova, koji je za njih bio naivan političar, i Borisa Jeljcina, koji je za sve bio veliki pijanac. Svemoćni stanar Kremlja uzeo je opet sve uzde u ruke, s vidljivom čvrstinom, većinom u korist Rusije, nekad i na njenu štetu, kao što je, najnovije, slučaj s jednim otrovanim špijunom koji je postao veći kamen smutnje u svjetskoj politici nego kad je taj isti Putin anektirao Krim, okupirao dijelove Gruzije i ušao u Siriju kao da je ta suverena (?) država dio Ruske Federacije (ruku za srce: što je Bush mlađi drukčije radio u Iraku!). Tkogod da je otrovao ruskoga prebjega, Putin ili možda netko drugi, učinio je zločin koji ne može proći bez kazne. Je li to najveći zločin ako ga je stvarno dao počiniti ruski predsjednik? Ili je svaki posljednji zločin najteži? Štogod bilo, a nije nevažno što će na kraju službeno biti, Hrvatska je tapkala za drugima, nije išla svojim putem. Ovog je puta u europskoj većini, i to donekle opravdava odluku da posljednji ćato iz ruskoga veleposlanstva mora napustiti Zagreb.

Teško će time zasititi vuka u Bruxellesu (ili Washingtonu) i zadržati na broju sve svoje ovce iz diplomatskog tora u Moskvi. Rusko je predstavništvo protjerivanje svoga diplomata proglasilo „neprijateljskim aktom“, što navješćuje kakve bi mogle biti Putinove „korekcije“ u složenoj suradnji s Hrvatskom. Putin je pokazao da zna biti pragmatičan vladar koji polazi od toga da su državama, još više nego ljudima, interesi vječni a prijateljstva prolazna. Ali i on se ponaša osjetljivo u svome stilu „Sve za Rusiju, Rusiju ni za što“, da bi se moglo znati hoće li Kolindi Grabar-Kitarović pružiti drugi obraz, da ga poljubi. Kad su zapadne zemlje, poslije opetovanih Putinovih ekskurzija na tla drugih država, objavile sankcije Rusiji, Hrvatska je godinama bila papskija od pape; čak je i državne odnose držala na rangu otpravnika poslova, što je bio jasan signal da Rusija nije važna Hrvatskoj. Hrvatska je prednjačila u ostrakizmu prema Putinu, otežavala pristup poželjnim ruskim turistima, a nije olakšavala pristup bogatim investitorima. I kad se s Agrokorom i Sberbankom krčag razbio, slučajno ili ne baš tada, dvije su države otkrile da nisu udaljene koliko su dosad vjerovale. Političko proljeće počelo je usred diplomatske zime, svim zabranama usprkos da se zapadna jaja ne stavljaju u Putinovu košaru. Nije jasno kako će Hrvatska pružati ruskome predsjedniku pojas za spašavanje dok bi ga svi drugi na Zapadu utopili – kad bi to mogli? Nešto će se i njega pitati. U velikoj politici, u proturječja je uvijek lakše upasti nego iz njih izaći. Hrvatska je predsjednica pokazivala dvostruku političku sklonost, i Donaldu Trumpu, s njim je u Varšavi plivala slobodnim stilom u Tri mora, s kojima je novi američki predsjednik dijelio europske saveznike i gradio pouzdani geopolitički štit prema Rusiji, i Vladimiru Putinu, s njim je nenadano otkrila političke privlačnosti. Stiješnjena između američkog populizma i ruskoga apsolutizma, Hrvatska nije bila baš u nekom sretnom položaju da i ona može biti umiljato janje koje siše dvije mame.

Jugoslavija i ‘fifti-fifti’

Vrijeme nesvrstanosti završilo bi i da je Tito poživio, a da je komunizam pao; taj je odgovor bio prihvatljiv i Zapadu i Istoku dok je svijet bio podijeljen na blokove, kao neka vrsta tampon-zone između potencijalnih ratnika. Nesvrstanost je još živa u nekadašnjem Trećem svijetu, gdje za Hrvatsku ne bi znali da Davor Šuker nije tako dobro zabijao golove, mnogo bolje nego što vodi Savez. Hrvatske nema u Africi, premala je za tako veliko tržište, u Južnoj Americi ne bi je bilo da nema hrvatske kolonije, više ekonomskih nego političkih izbjeglica, slično je i u Australiji, dok u Aziji otkriva snagu Japana, važnost Kine, potencijale Indije i budućnost Koreje. Ali, prošli su mnogi vlakovi dok je Hrvatska shvatila da svijet nisu samo Amerika i Europa, da su to saveznici, a da pored saveznika, koji izražavaju strateške interese država, postoje i partneri, koje povezuju gospodarski interesi. Za Hrvatsku će SAD ostati poseban saveznik i partner, da i dijete dođe tamo na vlast. Nije se Richardu Nixonu omaknulo da u Zagrebu posebno pozdravi tadašnju jugoslavensku republiku Hrvatsku, niti da Roosevelt i Churchill usred rata podijele Jugoslaviju „fifti-fifti“. Hrvatska je bila povijesno i strateški u zapadnoj polovici Jugoslavije i kad se krojio poslijeratni poredak u Europi, i kad se taj poredak rušio. Tko god vladao Amerikom, Hrvatska će biti u američkoj strateškoj orbiti, donekle i zaštiti (što je Bush mlađi ponovio u Zagrebu), sa svim kritikama, ili otklonima koje može imati prema ovoj ili onoj vladajućoj garnituri. Za hrvatsku vanjsku politiku, prvi i pravi prostor njena savezničkog djelovanja vezan je uz Europu: može Hrvatska kod izjašnjavanja ostati u manjini, kao u pitanju Jeruzalema, može biti u većini, kao u pitanju protjerivanja ruskog diplomata, može se različito svrstati i u „poljskome slučaju“ dođe li ikad do toga izjašnjavanja, uvijek će biti dio Europe. Za njeno je izjašnjenje ključno da mudro kombinira načelo savezničke solidarnosti sa zaštitom svojih interesa: nisu sva načela prije interesa, ni svi interesi važniji od načela; vjernost nije uvijek isto što i vjerodostojnost; vjerodostojnost se drukčije zove dosljednošću, kad i protivnik, ne samo saveznik, zna kako će koja (svaka) država reagirati. Hrvatska se vjerodostojnost nalazi na stalnoj kušnji u neraščišćenim odnosima sa susjedima: granični spor i imovinska potraživanja sa Slovenijom; nepotvrđena granica i nepovjerenje s BiH; sporne granice i ratne ostavštine sa Srbijom; neutvrđenu granicu i pokoju frustraciju s Crnom Gorom; imovinske sporove s Mađarskom. S toliko problema u odnosima sa susjedima, i Hrvatska i sama postaje problem: je li ona generator sporova, što hoće dokazati susjedi koji su u tome sposobniji od Hrvata, ili je (samo) nesposobna da ih rješava odjednom, pa pušta vremenu da (iz)liječi rane iz bivše države i iz rata? U politici ništa nije gotovo prije kraja, pa ni hrvatski sporovi sa susjedima neće biti završeni dok i hrvatska država ne kaže o tome svoju posljednju riječ. Za Hrvatsku je to i šansa, da pokaže svoju zrelost, koja je uvijek nužna za svako dobro rješenje, da ne bježi od kompromisa, bez kojeg nema rješenja ni u manjim sporovima od granica, i da ne koristi pravo jačega, jer svaka batina ima dva kraja. Želi li otkloniti dvojbe o zrelosti svoje vanjske politike, hrvatska država prije svega treba postići konsenzus o bitnim pitanjima, koji joj sve dramatičnije nedostaje, a na čemu se dijeli čak i državni vrh. Načelo vođenja vanjske politike dobro je poznato u svijetu: jedna država, jedan glas! Zašto zemlja kojom vladaju poligloti teško prakticira takvu jednostavnu a uspješnu formulu?