Što političari mogu naučiti od izbornika Dalića

Dvadeset i sedam godina proletjelo je od dana kad je Sabor donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Štošta smo otad preživjeli – krvavu srpsku agresiju, međunarodnu “pravdu” i štetočinsku domaću vlast. I još smo tu, iako nas je sve manje. Kao Zvonimirova lađa prkosimo vjetru, valima i olujama, na nama je sto tragova udaraca i uvreda, ali i isto toliko znakova velikih slavlja i pobjeda.

Ma koliko nas vječni pesimisti i oni koji ovu državu nikad nisu prihvatili uvjeravali u suprotno, velike hrvatske pobjede nisu stvar prošlosti. One su naša sadašnjost i budućnost. Pogledajmo samo ovaj lipanj. Početkom mjeseca mladi robotičari vratili su se iz Italije kao prvaci Europe u dvije kategorije, veliki Porsche uložio je u Rimac automobile, a domaći su poduzetnici i inovatori na međunarodnim sajmovima i natjecanjima osvojili niz prestižnih priznanja iz područja informatike, robotike i komunikacija. Dodamo li tome nove teniske naslove Marina Čilića i Borne Ćorića do kojih su došli pobjedama nad dvojicom velikana svjetskog tenisa i sjajne igre Vatrenih na svjetskoj nogometnoj smotri, vidljivo je da se i ovakva Hrvatska puna razočaranja i gorčine svakodnevno ima čemu radovati.
Pojedinačni uspjesi u različitim dobnim kategorijama i svim sferama ljudske djelatnosti pokazatelj su da je Hrvatska, iako mala, zemlja s puno talenta. Ali želi li biti prosperitetna zemlja, morat ćemo naći načina kako taj talent do kraja osloboditi. Budimo realni, ogromna većina hrvatskih pobjednika nije ostvarila velike uspjehe zahvaljujući sustavu, nego unatoč njemu. To moramo mijenjati želimo li kapitalizirati talentiranost iznimnih pojedinaca koji se ovdje rađaju. Oni su snaga koja cijelo društvo treba vući naprijed, ali ne mogu to činiti ako im državni aparat stoji na putu.
Gledajući kroz nogometnu prizmu, hrvatska država danas puno više sliči bezidejnim Argentincima koje smo nedavno pregazili nego Dalićevim Vatrenima. Neosporni talent je tu, ali nema sustava koji bi ga iskoristio za dobrobit svih. Vatreni su u toj utakmici za pamćenje bili momčad, a Messi i društvo raštimani orkestar u kojemu ni najbolja violina ne može zvučati dobro. Sportski komentatori složili su se da je Argentina igrala onoliko koliko joj je Hrvatska dopustila.

Isto su govorili i nakon Nigerije. I baš u tome leži najveća snaga Dalićeve momčadi i razlog zašto se možemo nadati velikom rezultatu. To ne znači da će se on nužno dogoditi, ali konačno postoje pretpostavke za to. 
Cijelo desetljeće trebalo je proći da bi “Bilićeve bebe” ostavile svijet bez daha i ugurale se u red favorita za naslov.

Bilo je i prije dobrih utakmica, čak i solidno odigranih turnira, ali se uglavnom sve svodilo na improvizaciju sjajnih pojedinaca koje su vodili mediokriteti na koncu sadašnjeg bjegunca pred hrvatskim pravosuđem. Tumor koji je predugo izjedao naš nogomet konačno je naišao na terapiju koja daje kakve-takve rezultate i napredak se odmah vidi. Imamo izbornika kojemu nitko ne slaže momčad niti mu iz lože dovikuju što da radi.

A on ima plan. Dalić nije Modrića, Rakitića i ostatak ekipe naučio igrati nogomet, nego je samo stvorio okvir u kojemu oni na svojim prirodnim pozicijama mogu dati maksimum.
Političari bi trebali učiti od Zlatka Dalića i maknuti sebe iz prvog plana, a znanstvenike, poduzetnike, inovatore, liječnike, učitelje, sportaše i sve ostale pustiti da rade ono što najbolje znaju. Na politici nije da ih uči njihovom poslu, nego da stvori okvir u kojemu će talent i znanje još više doći do izražaja na korist cijele zajednice. Budimo manje kao Sampaolijeva Argentina, a više kao Dalićeva Hrvatska!