Hrvatska i bošnjačka izborna jedinica u Federaciji nisu treći entitet, već rješenje bh. problema

Hoće li biti “treća sreća” za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini, znat će se do sredine studenoga, kada bi ponovno, treći put u kratkom razdoblju, američki i europski izaslanici Matthew Palmer i Angelina Eichhorst trebali doputovati u Sarajevo i obaviti novi krug razgovora s političkim liderima u BiH.

Prošlotjedni posjet bio je, čini se, tek malo više od zauzimanja startnih pozicija. Svi su iznijeli svoje stavove. Amerikanci i Europljani da je osnova pregovora Daytonski sporazum, dakle, jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda. Nitko službeno od hrvatskih, srpskih i bošnjačkih političara nije odustao od svojih pregovaračkih pozicija, ali nekih je pomaka, navodno, bilo. Pokaže li se to točnim i treći krug pregovora rezultira konačnim dogovorom o ovom pitanju, BiH bi se nakon dugo vremena mogla početi kretati u drugom, boljem smjeru.

Koliko god je politički ustroj u BiH bio najkompliciraniji na svijetu, njega je ipak zaista moguće vrlo jednostavno riješiti. Pogotovo Izborni zakon. Na dan izbora unutar bošnjačko-hrvatske Federacije treba samo uspostaviti većinski hrvatsku i većinski bošnjačku izbornu jedinicu. Dakle, u većinski hrvatskim gradovima, općinama i mjesnim zajednicama birao bi se jedan član Predsjedništva. Jednako tako bilo bi i u većinski bošnjačkim područjima. U njima treba omogućiti kandidiranje političara svih nacionalnosti, uključujući i manjina.

Na koncu, na sličan se način još od Daytona provode izbori na području Republike Srpske. Ovom preinakom postigla bi se simetričnost izbora na području cijele države. Iz istih izbornih jedinica trebali bi se birati državni i entitetski domovi. Ključno je još da, kada se konstituiraju nacionalni klubovi Doma naroda, odluke donose dvotrećinski ili bar natpolovično, umjesto sadašnje jedne trećine. Što je dosad omogućavalo uvredljivo izigravanje volje birača.

Ovi jednostavni prijedlozi i formule za izbore mogu se preslikati i za politički ustroj države. Koja bi imala dvije, tri županije plus RS. Takvim ustrojem s mnogo manjom državnom, entitetskom i županijskom administracijom BiH bi konačno profunkcionirala. Usto, Hrvati bi se demokratizirali, riješilo bi se pitanje (manjina) “Sejdić-Finci”, među stranke bi se vratilo partnerstvo, a narodi bi iskrenije surađivali.

Ako pak iz zgrade predstavništva EU-a u Sarajevu, gdje se održava većina pregovora, izađe “bijeli dim”, riješila bi se glavnina problema u odnosima Hrvata i Bošnjaka. Trenutačno su ti odnosi vjerojatno na najnižoj razini od Washingtonskog sporazuma, odnosno prekida ratnog sukoba između ovih dvaju naroda. Majorizacija i izigravanje izborne volje Hrvata postali su redovita pojava, a bošnjačkoj javnosti nametnuta je teorija po kojoj se iza hrvatskih zahtjeva za reformu Izbornog zakona krije scenarij uspostave trećeg entiteta na prostoru nekadašnje Herceg Bosne.

Zapravo se iza takvih manipulacija, kojima jučer organizirajući “događanje naroda” diskreditiraju čak i američkog pregovarača Palmera, kriju namjere čuvanja i ozakonjenja dosadašnjeg koncepta po kojemu će Hrvatima i dalje birati svoje predstavnike. I tako uspostavljati BiH po svojoj mjeri, koja pak Hrvate podsjeća na bivšu državu i ponašanje većinskog naroda u njoj.

Izborna reforma mogla bi preokrenuti negativni proces udaljavanja triju naroda, posebice Hrvata i Bošnjaka. Upravo je ključ uspjeha pregovora u dogovoru predstavnika ovih dvaju naroda koji ne samo da su zajedno (opet uz američko posredništvo) stvorili Federaciju BiH već su i unutar tog entiteta toliko izmiješani da su, jednostavno, upućeni na suživot. Otklone li izbornom reformom međusobne strahove, otvorit će se prostor ponovnoj uspostavi povjerenja i izgradnji partnerskih odnosa. Bio bi to pravi korak i u smjeru relaksiranja odnosa sa Srbima kao trećim konstituentom Bosne i Hercegovine.

Njih se problem Izbornog zakona sad puno ne tiče, jer su im status Republike Srpske i etnička homogenost tog entiteta omogućili da (zasad) ne brinu hoće li im drugi (u njihovoj izbornoj jedinici) birati predstavnike. Ali ono što stvara napetost u srpsko-bošnjačkim odnosima jest strah da će postupnim razvlašćivanjem RS-a sutra doći u poziciju Hrvata da se s brojnijim Bošnjacima bore za minimum legitimnog nacionalnog predstavljanja.

Izborna reforma prilika je da Hrvati i Bošnjaci jedni drugima pruže ruku i naprave početni korak u obnovi domovine. Ono započeto u Washingtonu 1994. godine, nastavljeno u Daytonu, a potom grubo ugroženo eksperimentima međunarodnih birokrata ipak može imati “happy end”. Potrebno je malo dobre volje i spremnosti na kompromis na svim stranama. A ima li ih, vidjet će se ubrzo prigodom sljedećeg posjeta Palmera i Eichhorst. Ulog je velik - država i narod(i). I mir, i ne samo u BiH.