Hrvatska 
i Srbija 
počinju igrati u dvije različite lige

Često čujemo kako Hrvatskom vlada demokratska i proeuropska ljevica, a Srbijom nacionalisti i proruski orijentirani političari. Svejedno, Srbija je ipak prije nas izišla iz recesije. Iako su hrvatske institucije prilično reformirane i europeizirane, poduzetnici tvrde kako je u Srbiji lakše poslovati i ulagati. Životni standard u Hrvatskoj daleko je bolji od onog u Srbiji, ali čini se da naši susjedi žive puno bezbrižnije. Hrvatska uskoro postaje punopravna članica Europske unije, a Beograd se tek nada datumu za početak pregovora. Hrvatska je proteklih godina bespogovorno ispunjavala sve postavljene zadaće i uvjete međunarodne zajednice, a Srbija je znala izboriti i dosta kompromisa, pa čak i ignorirati pritiske, bez nekih posebnih sankcija. Hrvatsku se posljednjih godina proglašavalo regionalnim liderom, a Srbi su često bili negativci u hollywoodskim filmovima. Srbi se dive Hrvatima jer imaju ušminkane gradove i dobre autoceste, a Hrvati zavide Srbima na odličnim stranima investicijama – samo je Fiat uložio u automobilsku industriju u Kragujevcu gotovo milijardu eura, a austrijski ulagači od 2000. godine otvorili 20 tisuća novih radnih mjesta. O ruskim ulaganjima najbolje govori prošlotjedna izjava predsjednika Putina, koji se u Sočiju susreo sa srbijanskim predsjednikom Nikolićem, kako će u srpsku naftnu tvrtku NIS, nakon uloženih milijardu i pol eura, uložiti još toliko te kako će s dodatnih 1,7 milijardi dolara financirati gradnju Južnog toka kroz Srbiju. Usporedbe radi – gdje su naša Ina i obećanja mađarskih partnera?

Stereotipi “šovinističke farse”

E sad bi netko mogao reći – Hrvati su pedantni, principijelni, drže se pravila i vole mudrovati, pa im rezultati često izmaknu, a Srbi su nerijetko grubi, netaktični i igraju bez pravila, ali svejedno ostvaruju ciljeve. Puno je toga što nas povezuje, ali i o razlikama bismo mogli pisati nadugo i naširoko. U Beogradu je kasnih osamdesetih igrala kazališna predstava “Šovinistička farsa” koja je na svojevrstan način “utjelovila” stereotipe koji su tada vladali o Hrvatima u Srbiji. Tipični Hrvat u predstavi je bio sitan i živahan čovjek u bijelom odijelu s lijepim manirama i uštogljenošću, čovjek koji izbjegava sukobe i ne ističe se mačo osobinama. Srbijanac je, nasuprot, bio spontani i neotesani krupni Balkanac, ali samouvjeren i nepretenciozan. Već davno smo naviknuli na viceve u kojima je Hrvat obično previše uglađen i feminiziran, a Srbin prost, ali muževan. Takva slika se otprilike zadržala i danas, pa Hrvatice u Srbima vide utjelovljenje pravog balkanskog muškarca, a Srpkinje sanjaju o Hrvatima kao romantičnim i kulturnim ljubavnicima. Razlike susrećemo i na drugim razinama. Primjerice, Srbi su bolji u tenisu, a mi ih rasturamo u nogometu. Naša publika obožava njihove filmove i humor, a oni našu glazbu i kulturu. Mi imamo izvor njihove čežnje – more, obalu i otoke, a oni zabave na kojima gube razum i naši uštogljeni zagrebački poslovni ljudi kad dođu u Beograd. Jalni Hrvati dive se srpskom zajedništvu i drskosti, a otvoreni Srbi Hrvatskoj diplomatičnosti i prilagodljivosti. Srbi su od pamtivijeka bili ratoborniji i odlučniji, a Hrvati miroljubiviji i skloniji kompromisima. Još je veliki srpski pjesnik Jovan Jovanović Zmaj u svojoj pjesmi “Šta se čuje...” pjevao: Hrvat se ne bori da što otme kome,/ čuva sveti oganj na ognjištu svome./ I dok tako čini, i najteži dani/ i Bog i pravda na njegovoj su strani./ A kud će Srbin – zar da se dade/ putu, na kom nema zakona ni pravde?” Iako je iz Srbije izvršena agresija na Hrvatsku, Hrvati eto pobijediše u Domovinskom ratu. Njihovi nam razrušiše škole, bolnice i domove, a naši nikada nisu prešli njihovu granicu, iako je – da se razumijemo - bilo zločina na obje strane. Srećom svjestan je toga i sve veći broj srbijanskih građana. Baš kao i činjenice da srpska manjina u Hrvatskoj uživa prava kakva ne mogu zamisliti ni manjine u Europskoj uniji, a Hrvati u Srbiji ne mogu riješiti ni problem udžbenika na hrvatskom jeziku, a kamoli važnije stvari. Srpski zločinci su etnički očistili pola BiH i za nagradu dobili vlastitu republiku, a Hrvati u BiH nemaju nikakvih prava, a još ispadaju agresori.

Hrvati puno više izvoze svoje robe u Srbiju nego Srbija proda Hrvatskoj. I teško će mnoge Hrvatske tvrtke zadržati stabilnost bez ovog komada tržišta, koje je naviknulo na hrvatske proizvode. Srbija će teško napredovati kroz pregovore s Europskom unijom bez potpore i iskustava Hrvatske, što su već velikodušno obećali naši političari.

Hrvatska želi što prije otići s Balkana, a Srbiji uopće nije loše ni na brdovitom Balkanu, jer vješto koristi naklonost i zapada i istoka. Hrvatska se stalno posipa pepelom za svoju prošlost, a crne košulje vidi i gdje ih nema, dok Srbija nema problema ni Dražu Mihailovića službeno pretvoriti u antifašista i heroja. Srbi se bolje snalaze u diplomaciji. Uostalom, svog su čovjeka Vuka Jeremića postavili na čelo Opće skupštine Ujedinjenih naroda. Hrvati se vole odricati svega što “sto posto” nije njihovo (bio to Tesla, Andrić ili Rade Šerbedžija), a Srbi će smatrati svojim i ono što im ne može ni pripadati. Možda puno toga objašnjava tvrdnja dobitnika Pulitzerove nagrade Chrisa Hedgesa kako Hrvati imaju previše kompleksa, a Srbi premalo! Zamislite kako bi Hrvatska živjela da se ne može uspoređivati sa Srbijom, a Srbija da ne može upirati prstom u Hrvatsku. Poput vječnih rivala, jedni drugima smo postali mjerilo napretka ili uspjeha, makar usporedbe nekada bile potpuno neutemeljene. Istina, to rivalstvo je prisutno od stvaranja one prve zajedničke države. Na kvaliteti odnosa Zagreba i Beograda živjele su, ali i životarile sve Jugoslavije. A i međunarodna zajednica proteklih dvadeset godina stalno je poticala to rivalstvo. Primjerice, kad god je Srbija učinila neku političku glupost, Zapad bi sve karte stavio na Hrvatsku i ona bi brže napredovala prema euroatlantskim integracijama. Kad bi Srbija pokazala dobru volju i počela surađivati, odmah bi europski hodočasnici krenuli prema Beogradu sa slatkorječivim obećanjima kako Hrvatska ne smije ući u EU prije Srbije, jer bi to tobože poremetilo odnose snaga u regiji. Kad bi Hrvatska surađivala s Haaškim sudom, odmah bi se kao uzor nametala Srbiji, makar je to nekada kod tamošnjih političara bilo i kontraproduktivno. Zahvaljujući tim igricama međunarodne zajednice, u narodu se stjecao dojam kako “jednome ne može svanuti, dok drugome ne padne mrak”, čime se dodatno poticalo međusobne trzavice. Tek kad se počelo odvojeno gledati napredak ove dvije države, njihovi lideri su shvatili da uspjeh njihovih zemalja ovisi isključivo o ponašanju njih samih, a rivalstvo je zamijenila pragmatična suradnja. Ili kako srbijanski premijer Dačić reče prošli tjedan na nekom samitu u Crnoj Gori – “Ne vjerujem u ljubav među jugoslavenskim narodima. Vjerujem samo u interes.”

Faza “dosadnih” odnosa

I s kime će se Hrvatska nakon ulaska u EU, kad Srbija ostane s druge strane schengenske granice, uspoređivati? Tko će nam postati mjerilo uspjeha ili neuspjeha? Na sreću, igrat ćemo u sasvim različitim ligama. Jasno je kako će se dobrosusjedska i regionalna suradnja nastaviti, ali ona će sada imati sasvim drugačiji prizvuk. Bit će nekako neopterećena, bez uvjeta, bez podmetanja, zapravo čisto interesna. Nakon tolikih godina i desetljeća izravnog utjecanja na međusobne sudbine, krećemo potpuno različitim putovima, dok se opet jednog dana ne susretnemo u zajedničkoj Uniji. Sve me to pomalo podsjeća na kultnu Vrdoljakovu seriju Prosjaci i sinovi. Vjerojatno se sjećate rivalstva starog i prepredenog dida Kikaša i mudrog, ali pokvarenog Škilje iz Zagvozda. Nakon godina nadmudrivanja, podmetanja, natjecanja i pobjeda čas jednog, čas drugog..., Škiljo iznenada umire, a stari Kikaš gubi volju za prosjačenjem i rezultatima, jer se više nema kome dokazivati.

Iako će početak novih odnosa Hrvatske i Srbije biti lišeni tog natjecateljskog duha, dobro je da ulazimo u fazu normalnih, neopterećenih, a vjerojatno i dosadnih odnosa, u kojima će beogradska publika skandirati Zagrebačkoj filharmoniji, a zagrebačka beogradskim kazalištima, gdje će srbijanski poduzetnici nesmetano ulagati u Hrvatsku, a predstavnici hrvatske manjine iz Srbije izravno se birati u tamošnju Skupštinu. Konačno smo oslobođeni strahova. Hrvati se više ne boje ulaska u EU u “balkanskom paketu” ni nekakvih “Jugosfera”, a Srbi su se pomirili s time da su Hrvati bili bolji učenici, ali da i nije neka prednost ući ranije u (ionako opterećenu) Europsku uniju. Hrvati su shvatili da, bez obzira na asocijacije u kojima će živjeti, ne mogu ignorirati suradnju sa susjedima.

A Srbi da im je Hrvatska ipak najbliži prozor prema Zapadu. Vjerojatno će početi blijedjeti i one u ratu i poraću nagomilane predrasude i stereotipi. Značajan broj njih je izvučen iz povijesne prašine, jer znamo da nastaju u određenom političkom trenutku i s određenom političkom svrhom. I kako svojedobno napisa beogradska znanstvenica Olivera Milosavljević, političkim udaljavanjem Hrvata iz vidokruga vjerojatno su stvorene pretpostavke za uspostavljanje u budućnosti onog tipa ravnodušnosti koji je svojstven suvremenim naraštajima prema nekada prvim neprijateljima Bugarima. Uostalom, kroz povijest smo se najbolje slagali kad nismo politički ovisili jedni o drugima. Još nam preostaje shvatiti da nije nužno sve loše što dolazi s druge strane granice. Dapače, zbog razlika koje nas dijele imamo što naučiti jedni od drugih.