Smrt sarajevske pjevačice Jadranke Stojaković u Hrvatskoj gotovo da je prošla nezapaženo. Tako je to kada živimo u nehumanom vremenu instant-zvijezda i zvjezdica kratka daha. U vremenu koje nema kriterija ni memorije. Zato hvala urednicima Hrvatske televizije koji su na svom Četvrtom programu na dan kada je iznimna umjetnica umrla, i to u Caritasovu domu Ivana Pavla II. u Banjoj Luci navečer emitirali snimku jednog njena hrvatskog koncerta.
Njene izvedbe amblematskih pjesama među kojima posebno mjesto zaslužuju pjesme “Sve smo mogli mi” (čiji su autori Žarko Šipka i Valerijan Žujo) i “Što te nema” Alekse Šantića ostat će vječno zelene pjesme koje su se brojnim generacijama jednostavno uselile u najdublje sjećanje. Te su pjesme u kristalno čistoj interpretaciji nenadmašne Jadranke Stojaković doista nematerijalno blago čovječanstva.
Kao i mnogi drugi umjetnici s nekadašnjih jugoslavenskih prostora, i Jadranka je ostavila traga i na hrvatskom glazbenom podiju. Odlazila je na gostovanja s Oliverom Dragojevićem, Višnjom Korbar i Daliborom Brunom, nastupala na hrvatskim festivalima, odgajala hrvatsku publiku svojim rafiniranim glasom i autentičnom poetičnošću. Aranžmane joj je potpisivao i veliki hrvatski skladatelj Rajko Dujmić. Imala je Jadranka i ponešto dalmatinskih gena. U svom pjevanju imala je neku neobjašnjivu tragičnu notu koja je publiku osvajala temeljito i zauvijek.
Nije imala sreće u životu. Rat u bivšoj Jugoslaviji zatekao ju je u Japanu. Pa je postala apatrid. Osoba kojoj je istekla putovnica koju joj više nitko nije mogao produljiti jer je to bila putovnica nepostojeće države. Pa je na japanskoj pozornici nesretno pala, ozlijedila se i nikada nije dobila adekvatnu odštetu iako je pokušala zaštitu naći pred japanskim sudom. Nije uspjela obraniti ni svoj sarajevski obiteljski stan. Sarajevo joj je okrenulo leđa pa je utočište našla u Banjoj Luci.
Teška bolest odumiranja mišića nije joj omogućila spokojan odlazak s ovog svijeta. Njenu fizičku patnju nije olakšavala njena besparica. Posljednjih mjeseci Jadrankina života dobri su ljudi iz cijele regije pjevali, svirali i glumili za nju, ali i napisali njenu biografiju prikupljajući sredstva kako bi se mogao platiti njen smještaj u Caritasovu domu i njeno liječenje koje je vodilo u jednom neumitnom smjeru. Na posljednjem oproštaju uspoređivali su je s Fridom Kahlo i Edit Piaf. A mogli su je usporediti i s Kemalom Montenom jer je prošla slično kao i on.
Pjevala je Jadranka i pjesmu “Ako me ikada nađeš” u kojoj ima i stih “Ja jučer više nemam. Sve je za mene sutra”. Stoga mi je bilo drago kada sam ovih dana slušao odličan nastup benda “Rasputin” na kojem je slikoviti pisac i glazbenik Robert Međurečan srčano i u novom aranžmanu otpjevao “Što te nema”. U spomen na Jadranku. Koja je takav spomen i zaslužila.