U Europi leti još možda nekoliko desetaka MiG-ova 21, borbenog zrakoplova ruske proizvodnje kojih je proizvedeno gotovo 12.000 primjeraka. MiG-21 legenda je koja traje dugih 56 godina, a dobio je taj legendarni status jer, kada ih se dobro održava, ne da su još operativni, nego svojim performansama i sada “tuku” neke suvremene borbene supersonike.
Neki modeli, koje su početkom 2000-ih modernizirali Izraelci s Rumunjima, pa i “bizoni” koje su Rusi modernizirali za Indijce, prema izvješćima relevantnih vojnih medija, i danas u zajedničkim vježbama “ruše” zapadne avione. Priča o hrvatskim MiG-ovima i hrvatskim “vitezovima”, kako se u nas nazivaju piloti MiG-ova, traje već 25 godina.
Ta je priča sve tužnija jer preostali MiG-ovi, koji još uvijek obavljaju svoju osnovnu zadaću, dakle “air-policinga”, nadzora zračnog teritorija RH, lete sa sve više teškoća jer su stari, loše remontirani i “krpaju” se dijelovima koji su na tržištu preostali.
Javnost je stekla dojam da su i opasni za letenje, zbog većeg broja zastoja i kvarova, tako da je sve više onih koji se čude kako to i zašto oni još uvijek lete. Istodobno dive se preostalim pilotima, koji uvijek imaju glavu u torbi kad lete na tim izuzetno brzim i za upravljanje zahtjevnim strojevima koji lete brzinama iznad dva macha, dakle bržima no što je to većina današnjih supersonika. Naši piloti, međutim, i dalje tvrdoglavo lete i riskiraju, uvjereni da će dočekati nove strojeve, a do tada održavaju i MiG-ove i sebe na životu, pa što bude.
Na početku Domovinskog rata nova Hrvatska nije imala borbenu avijaciju, no velik je broj pilota prebjegao iz JNA i odabrali su hrvatsku stranu. Neki od njih, međutim, željeli su sa sobom dovesti i svoj ratni stroj. Rudolf Perešin bio je prvi, no on je sletio u Austriji i tamo se njegov MiG-21 nalazi još i danas, u austrijskom vojnom muzeju. Početkom veljače 1992., Danijel Borović ulazi u povijest i bijegom iz Bihaća slijeće u mrkloj noći na pistu u Puli.
Kasnije te iste godine nerazdvojni prijatelji Ivica Ivandić i Ivan Selak, svaki na svojem aparatu, odvajaju se iz formacije i prelijeću u Split i Zagreb. To je bio začetak borbene eskadrile, a Ivandić i Selak svoje MiG-ove imenuju “Osvetnikom Vukovara” i “Osvetnikom Dubrovnika”. U Ivandićevu “Osvetniku Vukovara” oboren je i poginuo u rujnu 1993. pilot Miroslav Peris, a Selakov 102, “Osvetnik Dubrovnika”, preživio je rat, maknut zbog starosti 2004., trunuo u parku zračne baze na Plesu, da bi ga nedavno oteglili u ZTC, gdje će ga “ušminkati” kako bi, vjerojatno postao najljepši muzejski primjerak. MiG-ovima “prebjezima” brzo će se pridružiti eskadrile novonabavljenih MiG-ova, koji su u RH stizali čudnim putovima i u tajnim akcijama, zbog embarga na uvoz oružja.
Uglavnom su, uz dozvolu Rusije, stizali s vojnih viškova u Ukrajini, te prebacivani, što kopnom, što velikim transportnim “Iljušinima”, koji su noću tajno slijetali u zračnu luku na Krku. Statistika kaže da je u RH, u svih ovih 25 godina, prebačeno i nabavljeno više od 40 MiG-ova 21. Već u startu desetak je letjelica bilo nabavljeno kako bi bili izvor dijelova, a operativnih je bilo 35. Uglavnom su to bili borbeni jednosjedi, njih 25 (MiG-21 Bis), te 10 MiG-ova 21 UM, dakle školsko-obučnih dvosjeda koji nisu sudjelovali u borbenim akcijama.
U tom vremenskom razdoblju od 25 godina uništeno je osam borbenih jednosjeda, dakle trećina (!), od toga tri su oborena u borbenim akcijama, pet prilikom vježbi i na redovitim patrolnim dužnostima. Nije stradao nijedan dvosjed. Sva su tri pilota oborena u borbi poginula, a u nesrećama na pet MiG-ova palih izvan borbenih akcija, dva su pilota poginula, a tri su se uspjela katapultirati i preživjeli su pad. Od pet poginulih “vitezova”, četiri su poginula tijekom Domovinskog rata, a jedan nakon rata.
– Točno je da smo u 25 godina izgubili osam aviona jednosjeda i nijedan dvosjed. Zašto je tako, pa dvosjedi nisu niti sudjelovali u ratu (iako mogu), a u miru jednosjedi lete složenije zadaće, a i dva pilota u dvosjedu više vide nego jedan u jednosjedu. Na kraju jednosjed je i zahtjevniji od dvosjeda – kaže donedavni glavni probni pilot HRZ-a, brigadir Ivan Selak, koji više nije aktivni borbeni pilot. Teško je reći da je u mirovini, jer nimalo ne “miruje”, ili skače padobranom, ili roni na 50 metara dubine, ili igra tenis, a član je i Povjerenstva MORH-a koji će doprinijeti izboru novih borbenih zrakoplova, ako i kad Vlada RH i politika odluče da su nam potrebni.
Dio pilotske kabine MiG-a 21 koji je 2014. pao u dvorište obiteljske kuće na području Donje Lomnice. Pilot je na vrijeme iskočio i preživio pad bez ozljeda (Foto: Davor Višnjić/PIXSELL)
Za Selaka ova statistika, s trećinom uništenih MiG-ova i petoricom poginulih pilota, nije brutalna, “jer sam pilot borbenog aviona i ne razmišljam na vaš način, brutalna je za obitelji onih koji su poginuli, jer njih više nema, a za mene je uobičajena jer sam svjestan mogućnosti (ograničenja) pilota i aviona”, kaže.
Proširuje statistiku i kaže da nijedan MiG-21 nije pao zbog otkazivanja tehnike (odnosno do ovog zadnjeg 2014. kojemu je otkazala hidraulika). Naravno, bilo je puno otkazivanja tehnike, no oni su proporcionalni starosti tih aviona. - To puno govori i o sposobnosti pilota da odrade izvanredni postupak i ne samo to, govori to i o njihovoj hrabrosti, sposobnosti, spremnosti, odlučnosti, kaže Selak.
On opisuje i situacije u kojima su stradali njegovi kolege, “velikani hrvatskog neba , hrvatski vitezovi, pali za slobodu ove zemlje, legendama koje sam poznavao i s kojima sam imao čast i privilegij letjeti”. Spominje, međutim na početku i svoja dva “klasića” poginula na avionu An-2, na početku rata u Hrvatskoj, obojica ex-piloti MiG-ova, Marka Živkovića i Mirka Vukušića (oborenih raketnim sustavom Kub), s kojima su poginuli i padobranci Rade Griva i Ante Plazibat.
– Prvi oboreni Hrvatski MiG-21 pada u Posavini, tada pogiba vitez Anto Radoš, pogođen raketnim sustavom Strela, a pilot se nije uspio katapultirati. Za vrijeme operacije Medački džep oboren je avion mog pratitelja viteza Miroslava Perisa – kaže Selak i nastavlja: – Pogođen je tijekom akcije, no ne katapultira se nastavlja let te nakon toga biva ponovo pogođen raketnim sustavom Kub. Avion i pilot padaju kraj sela Stipan, 3 km južno od Kupe. U pripremama za operaciju Bljesak, na vježbovnom letu u ulozi pratitelj u brišućem letu sljedeći gine vitez Zlatko Mejaški – pretpostavljam da je upao u struju zrakoplova ispred sebe – na maloj visini i u zaokretu udara u zemlju i pogiba bez pokušaja katapultiranja.
Selak nastavlja svoju priču, s nekim još neispričanim detaljima, o poginulim kolegama.
– U operaciji Bljesak pogiba legendarni vitez, zapovjednik borbene eskadrile Rudolf Perešin, pogođen kod Stare Gradiške protuzrakoplovnim topom. Premda pogođen, pokušava izvući avion, no pritom gubi visinu i katapultira se u ekstremnim uvjetima male visine i nagiba te pada u rijeku Savu i pogiba, a avion pada sjeverno od rijeke Save. To su bila četiri aviona MiG-21 izgubljena tijekom Domovinskog rata. Nakon rata na vježbovnoj zadaći nekoliko minuta prije slijetanja pokraj sela Čiče kod zagrebačke zračne luke, u želji da se odvoji od grupe zrakoplova ispred sebe, vitez Ivan Bosnar čini grešku i ulazi u zaokret prevelikim nagibom i opterećenjem te zbog kratkoće vremena i male visine pada i pogiba a da se i nije pokušao katapultirati. Njegovu pogibiju vidio sam jer sam bio u avionu udaljen 200 m od njega, zbog kratkoće vremena i naglog gubitka visine nije reagirao na moje više puta ponovljeno: “Vadi, vadi!” – sjeća se Selak.
Opisuje potom i sljedeći “čuveni” događaj – sudar u zraku dvaju aviona MiG-21 na poligonu Slunj, kada su avioni uništeni, a oba se pilota uspješno katapultirala. Na žalost, prilikom sudara dolazi do lansiranja rakete koja nekontrolirano pada, eksplodira i pri tome teško ozljeđuje ženu u polju. Selak se tog događaja iz veljače 2011. još uvijek grozi, zato što još uvijek traje suđenje dvojici pilota, od kojih jedan i danas leti na MiG-u, a drugi je prešao na kanader.
– Rad na poligonu je kompliciran i dovoljan je trenutak ili sitnica da krene po zlu, ali u ovom slučaju suditi pilotima zbog niza nesretnih okolnosti, zbog nenamjere, jest suludo. Ovima koji se sad brinu za sigurnost pilota poručujem – znate li da ova dvojica pilota sami snose troškove postupka i troškove odvjetnika, ne baš male... Zamislite koju poruku šaljete budućim pilotima, poruka je – dobro došli, a ako eventualno nenamjerno pogriješiš, e to ćeš platiti! Pa tko da leti, tko pametan želi u avion – ljutito kaže Selak. Pokušao je sam na simulatoru izvesti taj sudar iznad Slunja i uspjelo mu je nakon desetog puta, eto o kakvoj se slučajnosti radilo.
Posljednji pad zrakoplova kod Donje Lomnice, na žalost, je pad koji u sebi ima elemente otkazivanja tehnike, no o tome se ne bi ništa znalo da je odrađen propisan postupak ili procedura kod izvanrednog događaja, otkaza osnovnog hidrosustava.
– Pilot za mene nije kriv, doveden je u izvanrednu situaciju, a nalet mu je dugi niz godina bio jedva dostatan za održavanje trenaže, bolje rečeno spašavanje. I te kako znam kako se osjeća pilot u kritičnoj situaciji, a pomoći ni od koga, znam jer sam imao isto otkazivanja praktično odmah na polijetanju, nakon uvlačenje kotača i flapsova. Stvar je jednostavna ako imaš 3000 sati kao ja i redovno letiš, išao sam odmah na slijetanje ne koristeći hidro, nego zračni sustav za izvlačenje kotača, naravno bez flapsova i bez kočnica. Sletio sam dvije minuta nakon polijetanja, i to suprotno od pravca polijetanja jer nije bilo vjetra... I nikom ništa. Kolega je imao tek 12 sati leta u sedam mjeseci, pa je on je za mene heroj. Jer ja se u avionu ne osjećam baš ugodno ako ne letim 2-3 tjedna – kaže Selak.
Selak nije baš želio govoriti o zbrinjavanju obitelji poginulih kolega. “Teško mi je komunicirati sa suprugama svojih poginulih kolega i njihovom djecom jer sam u puno slučajeva i doslovce gledao kako ti ljudi ginu, čuo kad su javljali da su pogođeni, praktično bio zadnja osoba koja je s njima komunicirala, koja je s njima išla na avion, gledao njihove zadnje trenutke, gledao tu prokletu gljivu eksplozije zrakoplova koji udara u zemlju... I onda oni trenuci kad tražiš kupolu padobrana, a znaš da je nećeš vidjeti, da je to kraj, da nema više... Ne mogu to, ne mogu im otići čak ni na grob, radije odem na mjesto gdje su pali.
Prilikom sudara ona dva na Slunju osjetio je, ipak neizmjernu sreću vidjevši dvije kupole padobrana i dvije karakteristične eksplozije u obliku gljive, “bio sam naime u četvrtom zrakoplovu i znam da sam zažmirio i rekao hvala ti Bože živi su”.
– Eto to vam je realnost života pilota borbenog aviona. Zar bih ja trebao šutjeti i odgovarati kao političar kad me pitate o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti eskadrile borbenih aviona?! Da šutim o onima koji sustavno već 22 godine uništavaju borbeno zrakoplovstvo, a 22 godine nakon rata piloti lete na avionu koji je bio u tom ratu... – jasan je Selak. Koji misli da je, kada je riječ o nabavi nove eskadrile, to stara priča “o lavovima i ovcama, daj mi sto ovaca da ih vodim i pobijedit ću sto lavova koje vodi ovca”.
– Stvar je u vođi, većina pilota nadzvučnih borbenih aviona su predodređeni lideri, ljudi brzih reakcija, sigurni u sebe i svoje sposobnosti, odlučni, smireni, staloženi, to su ljudi od autoriteta i među pilotima i među tehničarima, ljudi koji ne odustaju koji, kada imaju argumente, ne svijaju leđa. Smatra da državni vrh treba donijeti nedvosmislenu odluku, neka se provede i referendum, u uspjeh kojega ne dvoji.
– Odlučite u ime onih kojih nema, koji su imali hrabrosti uzeti u ruku pušku, avion, tenk, brod i otišli u vječnost jer se pokoriti dali nisu, uzmite malo njihove hrabrosti, na vas nitko ne puca. A tih prijelaznih 3-6 godina za air–policing poslužit će i MiG-ovi koji ne padaju kao cigle s neba, nego lete kao cigle kad im motor stane (iz osobnog iskustva).
Oni koji o tome odlučuju neka se ne brinu za svoje fotelje, nama one ne trebaju. Naše su bolje, katapultirajuće, Martin-Baker ili MK1, možemo čak i birati. I što je jako važno – dajte lavovima da ih vodi lav – kaže Selak u svojoj originalnoj poruci onima koji odlučuju hoće li “vitezovi” i dalje živjeti.
Naslov je kao da slavite drugovi iz vecernjeg