Hrvatska je kultura danas ugroženija nego u vrijeme 'nenarodnih vlasti'

Da su u zadnja dva stoljeća tzv. nenarodne vlasti tako malo davale za kulturu kao sadašnja, hrvatska bi kultura valjda već bila pred nestankom. I danas je njezina budućnost upitna s obzirom na to koliko ova država u kulturu i srodnu joj prosvjetu ulaže. Oba su ta ministarstva u dosadašnjim Vladinim državnim proračunima i kasnijim preračunima redovito ostajala kratkih rukava. Usprkos tome, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić i njezin kolega Željko Jovanović baš se javno i ne bune nego i dalje sjede u vladi Zorana Milanovića. Njegovoj vladi nije problem samo novac, kojega u siromašnoj državi ima sve manje, nego i tradicionalni i gotovo općeprihvaćeni stav prema kulturi i obrazovanju kao “potrošnim djelatnostima” koje u političkoj podvali i populističkom vjerovanju ništa ne zarađuju, a samo troše. Vlasti kao da i nije stalo da Hrvatska ima vrijednu kulturu.

Nekoć je sanaderovski ministar nebulozom o “zemlji znanja” i otvaranjem mnoštva nekompetentnih veleučilišta razinu znanja i opće kulture usmjerio prema današnjoj mizeriji. Hrvatska iz proračuna daje samo 0,49% za kulturu! Čak i u ratno vrijeme izdvajala je gotovo dvostruko više! Danas je jedina prava alternativa i nadomjestak Ministarstva kulture zapravo Grad Zagreb. Tako je ovih dana u Pečuhu, mađarskome gradu sa značajnom hrvatskom manjinom, postavljen kamen temeljac za obnovu i proširenje Hrvatskoga kazališta na zemljištu kupljenom zagrebačkim novcem. Činjenica da je u tome gradu svojedobno u vojnu kadetsku školu išao i najpoznatiji Zagrepčanin Miroslav Krleža sigurno je imala udjela i u takvom zagrebačkom kulturnom angažmanu. Obnova rodne kuće Antuna Gustava Matoša, u srijemskome Tovarniku, vjerojatno se ne može pripisati samo podatku da je Matoš bio životom nepatvoreni Zagrepčanin. Država se glede jednoga i drugoga baš i nije puno iskazala, kao da su Matoš i Krleža samo Zagrepčani, a ne i nacionalne hrvatske veličine! Ono što ne radi država, radi Zagreb. Ono što ne radi stranačka opozicija, radi Bandić. On je zapravo jedina stvarna oporba sadašnjoj vlasti. Pokazalo se to i kada je vlast muljala s Imunološkim zavodom i nedavno, kada je pokušala ukinuti mjere za zapošljavanje mladih. Vlast se nakon Bandićeva ukora povukla i pokrila ušima.

Kada je već država toliko u oskudici, barem je njezina “javna televizija” mogla preuzeti ono što je od nje mogla zatražiti vlast, kada se već Hrvatska televizija malo toga sama sjeti. Za nacionalnu kulturu ona sigurno ne čini što može i treba. Primjerice, nedavno smo portret nenadmašnoga hrvatskog kazalištarca doktora Branka Gavelle mogli gledati u kasnim večernjim satima, ali smo zato u elitnom večernjem terminu gledali prikaz titoističkoga diplomata i ministra vanjskih poslova Jugoslavije Budimira Lončara! Pod redateljskim geslom “nono, moj dobri nono” gledateljstvo se snubilo da u Lončaru valjda vidi samo dobrodušnoga djedicu koji nam priča o svome lagodnom životu u Titovoj Jugoslaviji. Ono što valjda svatko od nas smatra svakodnevnom navikom osobne higijene – oprana kosa, čista košulja i ulaštene cipele – Lončar nam je predstavio kao postulate visoke diplomacije! Jedino nam nije objasnio, jer ga njegov servilni sugovornik Vojo Šiljak to nije ni pitao, zašto je svojedobno, kada je Hrvatska već bila napadnuta, tražio embargo na uvoz oružja Hrvatskoj! Ostalo je zagonetno i kako je nakon svega toga postao savjetnik tadašnjega predsjednika Stipe Mesića?

Kakva je uloga Hrvatske televizije u promicanju temeljnih vrijednosti nacionalne kulture možda je najzornije po tome što se glavna televizijska kulturna emisija zove “Pola ure kulture”, a da je trenutačno najintelektualnija emisija kviz “Potjera”. Netko je valjda odlučio da je Hrvatekima i tih mizernih pola sata tjedno sasvim dovoljno. Kakva je, pak, briga o jezičnoj kulturi na toj televiziji, vidi se po tome što se na njoj, suprotno hrvatskoj jezičnoj tradiciji, “pomjeraju granice” i što na njoj nekoga “rastura glavobolja”. Ukinuće Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika mogući je uvod i u taj jezični raspašoj, a možda i najava ove naše kulturne entropije.

>>Hrvatskoj su kulturi više davali okupatori nego hrvatska država