Početak prikazivanja filmova Veljka Bulajića na HTV-u nije samo emitiranje iznimnoga Bulajićeva slikopisa nego ujedno i priča o hrvatskoj kulturi. U njoj Bulajić djeluje 60 godina, rastući u njoj i zajedno s njom.
Nedavna njegova pravna bitka za “Bitku na Neretvi”, tj. da ona napokon bude priznata samo kao hrvatski film, ujedno je i dobitak za hrvatsku kulturu. Taj je filmski spektakl desetljećima, kao uostalom i većina toga u kulturi bivše države, bio tretiran kao jugoslavenski film, a ne kao hrvatski. Tek poslije toliko godina “Neretva” je napokon i službeno postala hrvatska. Taj film, zbog te pravno neraščišćene prošlosti, nije nedavno mogao ni u Pariz na tamošnje predstavljanje hrvatske kulture. Televizijskim prikazivanjem “Vlaka bez voznog reda”, Bulajića se napokon priznaje onim što jest: hrvatskim filmskim klasikom.
Veljko Bulajić nije rođen u Hrvatskoj, ali je življenjem i djelovanjem u njoj postao integralnim dijelom njezine kulture. Kao i mnogi drugi koji u Hrvatskoj nisu rođeni, ali su se s vremenom s njome srodili, srodio se i Bulajić. Kao i uvijek u prošlosti, hrvatska je kultura i prema njemu pokazala svoju adoptivnu, primalačku sposobnost. Hrvatska je kultura uvijek prihvaćala svakoga onoga tko je prihvaćao nju. Povijest je prepuna takvih primjera.
Od Stanka Vraza i Bogoslava Šuleka do Ordana Petlevskog i Krste Papića, a napose Lawrencea Kiirua. Da je ta kultura bila netolerantna i isključiva, kako je danas neki objeđuju, ne bi prihvatila nikoga bez zahtjeva za zaboravom nečije prošlosti i identiteta. Pa tako i Bulajićeva. Rođen u Crnoj Gori kao sin pristaše crnogorskoga kralja Nikole. Otac mu je kao učitelj, zbog crnogorstva bio politički diskreditiran pa je morao službovati čak na Prokletiju na granici Crne Gore, Kosova i Albanije. Bulajićev odlazak u partizane bio je možda i bunt protiv zatiranja crnogorstva. Poslije studija režije u Italiji živjet će u Zagrebu, urastati u sredinu i kulturu u kojoj prebiva.
Davni “Vlak bez voznog reda” već je pokazao njegovu ucijepljenost u društveni i intelektualni krajobraz u kojemu živi. Problem kolonizacije iz pasivnih i siromašnih hrvatskih krajeva u bogata panonska područja s kojih su nemilice protjerani “folksdojčeri” bila je hrvatska povijesna tema. Teško bi netko tko se nije udomaćio u Zagrebu i u Hrvatskoj mogao snimiti film o problemima kolonizacije.
Beogradska intelektualna čaršija Bulajića vjerojatno nije voljela i zbog izbora Zagreba za mjesto življenja. No, sigurno više zbog nedavno hrvatskom proglašene “Bitke na Neretvi”. U tome megafilmu, prepunom svjetskih filmskih zvijezda (Orson Welles, Yul Brynner, Silva Košćina, Sergej Bondarčuk, Hardy Krüger, Franco Nero...) četnici su prikazani onakvima kakvima ih srpska čaršija nikada nije priznavala. Bulajiću nije to viđenje četništva u Beogradu nikada bilo oprošteno. Zbog toga “Bitka na Neretvi” nikada nije ni imala službenu projekciju u Beogradu.
Ni “Veliki Hrvati” nisu s osobitim simpatijama gledali na Bulajića. Za njih je on bio i ostao “partizanski režiser” i propagandist Titova režima. Ni njegov film o Marinu Držiću nije im dovoljnim dokazom o Bulajićevoj pripadnosti hrvatskoj kulturi. Možda bi ih u to uvjerio njegov film o Vukovaru. Usprkos njegovoj želji i trudu da u poznim životnim godinama snimi igrani film o tragičnoj vukovarskoj epopeji, taj film najvjerojatnije ipak nećemo gledati. Osim gradskih uprava Zagreba i Splita, nitko u Hrvatskoj, danas toliko zaokupljenoj ćirilicom u Vukovaru, nije pokazao volje da dade značajniju novčanu potporu za snimanje toga filma.
Svoju darežljivost nisu pokazali ni hrvatski značajni poduzetnici, pravdajući svoju škrtost i patvoreno domoljublje mogućim kvarenjem “uspješnih poslova sa Srbijom”!
Srećom, hrvatska kultura nije uskogrudna kao hrvatsko poduzetništvo. Da jest, i ona bi odavno već bila pred propašću.