"Hrvatska nije Grčka" ili "ove su nam mjere potrebne da ne bismo prošli kao Grčka", najčešće su rečenice koje se mogu čuti iz usta domaćih političara i ekonomista kada uspoređuju ekonomske prilike u dvjema državama. Visoka zaduženost, raširena korupcija, ležeran odnos prema zajedničkoj imovini, velika ovisnost o državnoj pomoći te katastrofalno loši političari neke su od karakteristika koje su zajedničke i Hrvatima i Grcima. Na sreću, Hrvatska povijest nije toliko kolosalna da bi nam uvalili organizaciju Olimpijade zbog koje bismo se zadužili nekoliko milijardi eura, ali nisu "mačji kašalj" ni brojne rukometne arene, koje će Hrvatska otplaćivati idućih 30 godina.

>>Nema povišice, plaće su kao prije harača

Deset godina pada
Grčka se strmoglavljivala korak po korak do bankrota u posljednjih desetak godina, kada im je ulazak u eurozonu omogućio jeftine kredite koje su ležerno trošili sukladno svom mediteranskom temperamentu. Zvuči poznato, zar ne? I Hrvatska je u posljednjih deset godina utrostručila vanjski dug, s tom razlikom što su kamate na hrvatske kredite bile dvostruko veće nego na grčke. Država je svoje kredite ulupala u propale tvrtke, kupovanje glasova, privatne poslove i račune, a sad mora vaditi kestenje iz velikog plamena.

Javni dug manji
Vlada i njezini ministri, ali i velik broj domaćih ekonomista, odbijaju teške usporedbe s Grčkom opravdavajući to činjenicom da se u Hrvatskoj nije zaduživala Vlada, već privatni sektor. Dva su ključna podatka koja govore da je krvna slika Hrvatske bolja nego Grčke – to je manjak u državnom proračunu koji bi ove godine mogao biti od 4 do 5 posto BDP-a, za razliku od grčkih 13 posto. Slično je i s javnim dugom – Grci su već potrošili 113 posto svog BDP-a, dok se hrvatski javni dug zadržao na polovici godišnjeg BDP-a. Najveći je hrvatski problem visok inozemni dug koji treba otplaćivati uz nepovoljne okolnosti. Za neke šire, europske okvire mala zemlja čiji se utjecaj na zajednička kretanja svodi na razinu statističke pogreške (kako je to slikovito rekao bivši guverner, a sada glavni ekonomist PBZ-a Marko Škreb) nije velik problem, ali za ljude koji u njoj životare svakako jest presudan.

Ekonomist Guste Santini jedan je od onih koji upozoravaju da ne treba olako prelaziti preko grčkih simptoma jer će Grci, usprkos drami koju proživljavaju, puno lakše riješiti svoje velike probleme nego Hrvatska male.

Rastrošne republike
– Svim državama na ovom prostoru bit će neuporedivo teže postići dogovor s MMF-om ili drugim investitorima nego što je to Grčkoj koja je u eurozoni – upozorio je Santini, koji je izračunao da su države sljednice SFRJ od 1991. godine povećale svoj dug deset puta – sa 11,5 na 117 milijardi eura. Hrvatska je u tom razdoblju povećala vanjski dug za 13 puta.

– Standard koji se temeljio na prodaji nacionalnog bogatstva i inozemnom dugu više nije moguće održati – kaže Santini.

Tvrdi to i Vlada, koja je najavila program s kojim će udariti po javnoj potroši i brojnim socijalnim pravima da nam se, kažu, ne bi dogodila Grčka.

Recept koji primjenjuju grčke vlasti univerzalan je: zamrzavaju se plaće i mirovine, produljuje radni vijek, ukidaju povlastice zbog kojih se zapadni kreditori sablažnjavaju, smanjuje broj lokalnih jedinica, povećavaju porezi – da bi uvjerili vjerovnike da im i dalje šalju kredite. Svaku od tih spomenutih mjera Hrvatska je već primijenila prošle ili će ih uvesti tijekom ove godine: povećala je poreze, smanjila radnička i socijalna prava, produljila radni vijek, ali na žalost, vlast nije ništa poradila na vlastitoj efikasnosti. Zdrava ekonomska politika nalaže svakoj vlasti da uravnoteži potrošnju i proračun, no njemački ekonomist Jürgen Pfister, analitičar BLB-a, upozorava da je to puno lakše reći nego učiniti. Rijetke su zemlje koje uspijevaju rezati deficite u vrijeme krize, a upravo su se u toj poziciji našle Grčka, Mađarska, baltičke zemlje, pa i Hrvatska. Vlada je ovih dana objavila da se proračun puni od 3 do 4 posto slabije od plana koji je rađen uz pretpostavku da će gospodarstvo rasti 0,5 posto. Nastavi li se tako, to znači da će se država morati dodatno zadužiti 3-4 milijarde kuna ili će pak za toliko morati smanjiti troškove.

Indirektna šteta
Pozivajući se na podatke Banke za međunarodna poravnanja u Baselu, Unicreditovi su istraživači istaknuli da bi se, neovisno o njihovim internim dramama, grčki problemi mogli brzo preliti i na Rumunjsku, Bugarsku i Srbiju, gdje grčke banke drže između 10 i 20 posto bankovnog tržišta te imaju visok udio robne razmjene s Grčkom. Hrvatska je svrstana na prvo mjesto indirektno izloženih zemlja, uz Mađarsku i Češku, zbog stranih banaka koje su vlasnice grčkog duga. Sistemom povezanih posuda grčka se kriza već prelila na cijelu Europu, vrijednost eura je pala, banke i drugi ulagači strahuju za svoj novac, cijena državnih dugova je u porastu, što je posebno problematično jer se eurozona suočava s golemim deficitom koji doseže dosad nezamislivih sedam posto BDP-a. Europski su fiskalni deficiti veći i od hrvatskih, što je glavni razlog za nervozu koja trese vladajuću europsku elitu. Sve je izglednije da će financijska kriza koja je krenula iz Amerike i prenijela se na Stari kontinent završiti tako što će brzorastući azijski divovi potisnuti Europu u treći plan. Zajednička se valuta jedno vrijeme doživljavala kao velik dobitak, ali budući da je nije pratila zajednička fiskalna politika, na kraju se dogodio lom. Počelo je s Grčkom, pažnja se preusmjerava na Portugal, idućeg bolesnika koji će trebati pomoć, što sve skupa znači da male države kao što je Hrvatska moraju više voditi računa o svojoj poziciji.

Pregovara se o ukidanju 13. i 14. plaće u privatnom sektoru, a Vlada je već smanjila regres i božićnice u javnom sektoru

Za razliku od grčkih sindikata, koji nemaju preveliko razumijevanje za nametnutu štednju te su organizirali masovne prosvjede, hrvatski su sindikalisti kooperativniji. Oni bi rado pomogli Vladi da izvuče zemlju iz krize, ali sindikalistica Ana Knežević kaže da ih se u tome uvijek zaobilazi. Privatni je sektor platio najveću cijenu izgubivši 70 tisuća radnih mjesta, dok se državni tek treba suočiti s prvim sličnim rezovima. Industrijski sindikati pritišću na vlast da pomogne gospodarstvu, dok sindikati javnog sektora nastoje teret proračunske štednje raspodijeliti na sve građane. Zasad su u tome uspijevali. Prvi val krize prebrođen je povećanjem poreznog pritiska na sve skupine zaposlenih, a tek bi ove godine trebalo doći do laganog rasterećenja, nakon što se ukine krizni porez. Poslodavci već dulje vrijeme pritišću na vladu da povuče poreze kako bi potaknula zamrlu potrošnju i tako pogurala domaću ekonomiju.