Iako na prvi pogled djeluje pomalo suhoparno, prvo javno izvješće Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), krovne hrvatske tajne službe, ipak je ponudilo nekoliko pikantnih detalja koji su, potpuno nezasluženo, ostali izvan medijskog interesa. Posebno se to odnosi na onaj dio u kojemu SOA govori o tome koliko je Hrvatska interesantna drugim tajnim službama. Ponekad podcjenjujemo svoj geopolitički položaj i važnost koju imamo u toj globalnoj špijunskoj igri. Strani agenti vršljaju po našoj zemlji puno češće i puno “temeljitije” nego što nam se to na prvi pogled čini. Obično su prikriveni tako da se predstavljaju kao diplomati, znanstvenici, novinari ili biznismeni. Pod takvom krinkom traže svoje žrtve, ubacuju se u institucije i probrane političke i društvene krugove koje pokušavaju nagovoriti na suradnju. Izvješće SOA-e samo je potvrdilo ono što smo inače mogli pročitati u špijunskim romanima.
Dr. Miroslav Tuđman bio je dugogodišnji šef hrvatskih obavještajnih službi za vladavine svojega oca Franje Tuđmana. U praksi se uvjerio koliko je Hrvatska zanimljiva stranim agentima koji su ovdje posebno bili aktivni za vrijeme Domovinskog rata, ali su ostali brojni i nakon prestanka sukoba.
Tuđman ističe da je Hrvatska danas zanimljiva stranim obavještajcima samim tim što je članica Europske unije i NATO-a. Interes se pojačava zato što se nalazi na rubnim područjima tih asocijacija. U posljednje vrijeme ponovno je aktualan islamski ekstremizam zbog sukoba u Siriji i Iraku, a poznato je da se džihadisti regrutiraju u Srbiji, BiH i Kosovu, dakle neposredno u našemu susjedstvu. Tu je i svojevrsna balkanska crna rupa kada je riječ o NATO-u i Europskoj uniji. Ove dvije zapadnoatlantske asocijacije još nisu “usisale” BiH, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i Albaniju. Samim time neminovno se sudaraju s drugim utjecajnim stranih službama, prije svega s moćnom ruskom tajnom službom koja se posebno dobro razgranala u Srbiji i Republici Srpskoj. U BiH su se dobro infiltrirale i tajne službe iz velikih islamskih zemalja, a na Balkanu je u posljednjih desetak godina svoje prisustvo pojačala i Kina. Kad se tomu pridodaju na ovim prostorima uvijek dobro umrežena i aktivna njemačka tajna služba BND, britanski MI6 i izraelski Mossad, onda zapravo vidimo da smo prilično dobro skenirani. Nije samo dobra dosjetka kada kažemo da nas stranci ponekad poznaju bolje nego što mi sami sebe poznamo. (Stoga zvuče dosta uvjerljivo zagrebačke kuloarske priče da je Sanader morao otići nakon što je jedna strana služba prikupila o njemu dovoljnu količinu kompromitirajućih činjenica).
O interesu obavještajnih službi za ove krajeve nešto govore i velebna veleposlanstva SAD-a koja se nalaze u Zagrebu i Sarajevu. U njima radi puno više zaposlenika nego što ih objektivno treba za zemlje veličine Hrvatske i BiH. Književnik Ivo Andrić u Travničkoj kronici dobro je opisao kako diplomati (u ovom slučaju konzuli) uz javni posao vrlo predano obavljaju i špijunske poslove. Nije to samo mašta darovitog književnika. Ivo Andrić je vrlo dobro poznavao lice i naličje diplomacije jer je bio dugogodišnji diplomat Kraljevine Jugoslavije koji je za svoje poslodavce obavljao vrlo odgovorne zadaće. Napokon, bio je veleposlanik u Berlinu sve dok Hitler nije objavio rat Jugoslaviji.
Američka doktrina
Što se tiče suradnje novinara s tajnim službama, Tuđman ne govori samo o stranim agentima nego i o domaćim “izdajnicima”. Prisjeća se Domovinskog rata i medijske scene u Hrvatskoj koja je bila zapravo preslika jugoslavenske komunističke strukture.
Soros je jedan od onih jakih ljudi koji su si osigurali slobodu djelovanja
– Čak 80 posto novinara bili su članovi Komunističke partije, a dobar dio njih je bio vezan za jugoslavenske službe – kaže Tuđman. Za vrijeme Domovinskog rata i neposredno nakon njega razne humanitarne organizacije bile su samo plašt ispod kojeg se odvijala vrlo aktivna obavještajna djelatnosti. Tada su, objašnjava Tuđman, neke “humanitarne udruge” služile za transport oružja i ljudi iz islamskih zemalja u BiH. Ističe da su postojale i nevladine udruge koji su pod krinkom razvoja demokracije zapravo radile na rušenju tadašnje hrvatske vlasti.
Odmah se nameće pitanje o američkom milijarderu Georgeu Sorosu i njegovu Otvorenom društvu pomoću koje je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća pokušalo širiti demokraciju u Hrvatskoj. Za Miroslava Tuđmana nema nikakve dvojbe da je i Soros radio na rušenju vlasti njegova oca Franje Tuđmana.
Ističe da je Soros svojim ljudima u Hrvatskoj dao pola milijuna dolara za rušenje vlasti.
Stoga je logično pitanje kakva je bila veza Sorosa i američke CIA-e. Je li poznati filantrop djelovao samostalno ili je bio CIA-in čovjek? Tuđman objašnjava da su se nekada njihovi interesi preklapali, ali nekada i ne.
– Soros je jedan od onih jakih ljudi koji su si osigurali slobodu djelovanja. Za njega se govorilo da je radio na rušenju bugarske, mađarske i nekih drugih vlada – ističe Tuđman. Dr. Žarko Puhovski bio je prvi predsjednik Otvorenog društva Hrvatska. On je, kako sam kaže, “doveo Sorosa u Hrvatsku”. Upitali smo ga kakvo je njegovo viđenje djelovanju američkog bogataša u Hrvatskoj. Puhovski odbija i pomisao da bi se Soros i njegovo Otvoreno društvo bavili špijunažom, samim time što su djelovali javno i s jasnim ciljevima. Dodaje da nije tajna da su imali ideju liberalizacije HDZ-ova režima te da je Soros izdvojio znatna sredstva za Tuđmanovu oporbu. Zanimljivo je razmišljanje Puhovskog o odnosima između Sorosa i američke vlade.
– Soros je sebe smatrao partnerom američke vlade, a ne nekim tko bi radio za nju. On se jednom odlučio čak na rušenje Georgea Busha. To je sve dio demokratske borbe, ali kada ste teški nekoliko milijardi, onda za vas vrijede neka druga pravila – naglašava Puhovski.
Miroslav Tuđman primjećuje da je u zadnjih dvadesetak godina rat informacijama postao glavno mjesto širenja utjecaja. Upravo zbog toga su novinari interesantni. Preko njih se mogu napadati vlade da su donijele krivu odluku ili pak pripremati javnost da ne prihvati odluku svoje vlade.
Obavještajne službe više ne vode glavnu riječ nego one više pružaju potporu nekim drugim državnim institucijama. Druga državna tijela, primjerice američko ministarstvo vanjskih poslova, pod firmom razvoja demokracije šire svoj utjecaj. Spominje američku doktrinu koja se svodi na to da se suptilno i nenametljivo uvjeri ostatak svijet da prihvati zapadne vrijednosti. Na sve moguće načine pokušava se prikazati zapadni stil života kao najljepši i najprihvatljiviji, i to s prilično uspjeha. Tako bogati i obrazovani Kinezi i Rusi vole voziti njemačke automobile, nositi francuske modne brendove, piti francuska vina i slati svoju djecu na poznata i skupa američka i britanska sveučilišta. A onda tamo, htjeli ili ne, postaju dobrim dijelom zapadnjaci.
Žarko Puhovski naglašava da nije ništa čudno što se špijuni u Hrvatskoj predstavljaju kao novinari i diplomati jer je to uobičajen način njihova djelovanja poznat i iz špijunskih romana. Samo sada, naglašava, ne treba upadati u zamku pa svakog diplomata i novinara gledati kao špijuna.
Puhovski ostavlja mogućnost da su se neke islamske nevladine udruge tijekom Domovinskog rata bavile obavještajnim radom.
– Znam da je bilo uhićenja. Išao sam kod Josipa Manolića kada je bio uhićen šef jedne muslimanske nevladine udruge – kaže Puhovski dodajući da ponekad razne organizacije nesvjesno rade za tajne službe. To se događa onda kada netko iz uvjerenja radi nešto pa ga nesvjesno instrumentalizira strana tajna služba.
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Puhovski svejedno misli da je korisnost špijuna u današnjem svijetu predimenzionirana te da tajne službe same šire mit o svojoj moći i utjecaju.
– Meni je to nejasno. Iako su stvari oko tajnih službi seksi i zanimljive, većina analiza pokazuje da one ne čine puno. U Europi i SAD-u o Mossadu se pričaju legende, a Izraelci o njemu pričaju viceve. Meni nije jasno što je Mossad bitno napravio za Izrael u posljednjih dvadesetak godina – zaključuje Puhovski.
Bez paranoje
Stručnjak za sigurnost dr. Mirko Bilandžić ističe da obavještajni poslovi nisu autonomna državna funkcija, već su potpora strateške politike i policyja nacionalne sigurnosti. Logično je onda da su sve države s bilo kakvim interesima prema RH od njezina nastanka i obavještajno tretirale Hrvatsku. No to ne znači da je svako obavještajno djelovanje „negativno“ bilo usmjereno prema RH.
– Hrvatska je prije mnogima bila obavještajni poligon. Primjerice, tijekom Domovinskog rata Hrvatska je srpsko-jugoslavenskim strukturama i njihovim saveznicima bila primarna obavještajna meta. CIA je o procesu nastanka RH i Domovinskom ratu napisala opsežne javno dostupne studije. Ni u procesu euroatlantskog integriranja i svih okolnosti koje su ga pratile nije bilo drugačije – naglašava Bilandžić dodajući da je danas situacija ipak drugačija. Hrvatska je strateški euroatlantski partner i mnogi obavještajni ciljevi ostvaruju se u okviru tzv. partnerskih povezanih operacija. Kao zasebna obavještajna meta Hrvatska i njezin teritorij drugim državama interesantni su u manjem opsegu i manjem broju područja, svakako su tu protuteroristički kompleks, gospodarska stabilnost, politička korupcija i regionalna sigurnost.
Bilandžić naglašava da mu konkretni modaliteti djelovanja stranih obavještajnih agencija u RH nisu poznati. Načelno, nastavlja Bilandžić, obavještajni poslovi vitalna su sastavnica strateške politike i nacionalne sigurnosti. Međunarodnopravno su nedozvoljeni, a prema nacionalnim zakonodavstvima drastično kažnjiva djelatnost pa je logično da se pred obavještajnu profesiju postavljaju dodatni izazovi.
– Da bi netko bio uspješan obavještajac, mora biti sve ostalo prije nego obavještajac. U protivnom, obavještajci vrlo brzo postaju „lovina“ moćnih protuobavještajnih agencija država u kojima djeluju. Profesionalni obavještajci uvijek su (osim iznimno) ljudi koji unutar sebe integriraju više profesija – ističe Bilandžić.
Navodi da za realizaciju obavještajnih poslova koriste različite prikrivene, ali stvarne legende: često djeluju kao diplomati, novinari, gospodarstvenici, istraživači javnog mijenja, konzultanti.
Hrvatska je, dakle, dobro premrežena svjetskim špijunima koji ovdje za svoje vlade rade vrlo važne poslove koji nemaju samo lokalni karakter. Trebamo se, međutim, paziti da ne upadnemo u kolektivnu paranoju pa svakog stranog novinara, diplomata i gospodarstvenika odmah proglasimo špijunom. Realni život ipak je malo kompleksniji.
ne trebaju u hrvatsku stranci svoje spijune jer imaju razne Josipovice, Mesice, Pusice Jovanovice i da ne nabrajam dalje jer lista je predugacka