Na pitanje kada bi prvi gosti mogli stići u budući, novi luksuzni resort Kupari, Ivan Paladina, osoba koja je u to vrijeme istupala u javnosti u ime ruskog investitora Sergeja Gljadelkina, samouvjereno je za naše novine uzvratio: “Po našem poslovnom planu, u sezoni 2020.”.
Razgovor je vođen prije nepunih šest godina, u listopadu 2015. i kratko prije nego što je i službeno potvrđeno da će investitor biti jedini ponuđač koji se javio na natječaj – Avenue grupa. Stari devastirani objekti sada su samo još malo ruiniraniji nego tada, i dalje na istome mjestu, ni jedna nova cigla nije stigla u Kupare.
Veliki, zvučni projekt iz doba Milanovićeve Vlade, “težak” je gotovo milijardu kuna, ali ne i dovoljno za hrvatske prilike da bi ga se netko ozbiljno uhvatio pa malo raskrčio put investitoru kroz bespuća hrvatskih ureda i propisa. Ili jednostavno samo istjerao stvari načistac, pa ako je to možda bilo u pitanju, informirao hrvatsku javnost da se u nekom trenutku sam investitor malo “ohladio” od projekta. Čini se da tome ipak nije tako budući da smo doznali da bi stvar napokon mogla krenuti s mrtve točke. Ugovor za izradu idejnog projekta je potpisan, izrada je počela i navodno se zaista bliži rušenje i raščišćavanje terena.
Investitor se u zadnje vrijeme ne oglašava, većinu informacija javnost dobiva preko općine Župa dubrovačka, ali jasno je da je Hrvatska još jednom podbacila kad su investicije u pitanju. No, to i nije vijest. Više zabrinjava koliko se sporo stvari mijenjaju i da investicije uvelike ovise o živcima i strpljenju investitora. Recimo, baš te spomenute 2015. nedaleko od Kupara, u Srebrenom, svoj je novi hotel otvorio pokojni zagrebački hotelijer Anđelko Leko. U taj i neke druge objekte u Srebrenom i Mlinima Leko je investirao oko 80 milijuna eura.
Nikoga nije tužakao u medijima i strpljivo je rješavao fazu po fazu. Za novine i televiziju općenito je relativno rijetko govorio, ali jednom nam je, dok je još rješavao silnu papirologiju za Srebreno, priznao kako bi, da je stranac, od svega digao ruke i potražio zemlju prijemčiviju za investiranje. Od tog je razgovora prošlo gotovo deset godina, a tema je, nažalost, i dalje aktualna. Kao da mala Hrvatska ima sve i da joj ulaganja ne trebaju biti prioritet.
Žalosno, ali, Kupari nisu jedina destinacija koja ne zna kako riješiti devastirane i napuštene turističke objekte, što zbog problema vlasništva, što zbog apetita lokalnih moćnika. Agonija, ruglo, nemarnost, nezainteresiranost, nebriga i ostali epiteti bi se mogli nabrajati u nedogled. Rezultat naše neodlučnosti, jala, zavisti i bez zasitnog lokalnog apetita je upravo slika ovog turističkog objekta kakv je prikazan na slici u prilogu.