Briga za državu i briga države ponajbolje se vidi u sitnicama. Imao sam prigodu prije nekoliko godina biti nazočan sveučilišnoj svečanosti u jednom našem gradu. Dolazi i jedan od bivših predsjednika Republike. U dvorani u kojoj se održava svečanost postavljen je klavir, a na njemu prst prašine. Primjećujem to, tražim da se prašina obriše, ali nitko ni da trepne, nego se još na takvu klaviru odsvira hrvatska himna!
Nažalost, u nas se ne njeguje svijest da samo dostojanstvena država može jamčiti dostojanstvo svojih državljana. Hrvatska još nije „država po inerciji“ kao većina europskih država, pa, primjerice, nema Državni protokol (ukinut 2003.) – uopće nema podosta toga što ima svaka država koja drži do sebe. Ona ne odgaja svoje institucije i ne razvija trajne državne politike jer pati od manjka svijesti o sebi kao državi.
Uzroka je tomu više, ali glavni je puzajući proces nagrizanja države, započeo nedugo nakon Domovinskog rata, a otvoreno intenziviran nakon Tuđmanove smrti. Trećesiječanjska „revolucija“ 2000., iako „meka“, prvo je, kao svaka revolucija, promijenila strukture (npr. ukinuće Županijskog doma), rječnik i kalendar. Pod sloganom „novo vrijeme“, bazirajući se na duhovnom obrascu „otvorenog društva“, sintagmom „građani ove zemlje“ izvršen je leksički desant na pojmovlje vezano za hrvatski narod i državu.
Bio je to signal za istiskivanje državotvornih kadrova iz uprave i za društvenu diskreditaciju i diskvalifikaciju većine vrijednosti kojima je hrvatski narod tradicionalno privržen, među njima i kulture povijesnog sjećanja. Promjena nadnevka Dana hrvatske državnosti bio je simbolički klimaks takve politike. Umjesto da je 25. lipnja jednostavno dodan u kalendar kao Dan neovisnosti, što on jest, išlo se na ukidanje Dana državnosti 30. svibnja, koji su ljudi prihvatili i slavili.
Zamislimo da se u SAD-u ili Francuskoj netko dosjeti da bi 4. odnosno 14. srpnja trebalo ukinuti kao središnje nacionalne praznike i uvesti nove!? Taj ne bi stigao ni „beknuti“ unatoč demokratskim slobodama. Postoje stvari koje se ne diraju. Uopće je nevjerojatno da je netko došao na ideju ukidati blagdan koji su uspostavili prvi demokratski Hrvatski sabor i prvi hrvatski predsjednik, k tomu povjesničar, koji je jako dobro znao koja je i kakva uloga Hrvatskoga sabora kao čuvara i jamca hrvatske državnosti.
Nažalost, višekratna formalna smjena vlasti nije u tome smislu donijela ništa novo: dapače, taj i većina učinaka „trećega siječnja“ čvrsto su zacementirani, što pokazuje kako, unatoč formalnim razlikama, tzv. stožerne hrvatske stranke godinama ideološki konvergiraju – što dalje, sve više.
Ali kamo nas je to dovelo? Ako je naime najbolji iskaz snage države sposobnost i odlučnost njezinih građana da je održavaju i podržavaju, onda je hrvatska država danas slaba. Demografska implozija ponajgori je pokazatelj takvog stanja stvari. Godinama mentalno rasuti, Hrvati se sada, „za volju ne znam kome“, kako bi rekao Matoš, i faktično rasipaju diljem Europe i svijeta. Samim tim Republika Hrvatska sve je manje res publica i hrvatska. No iako je u pitanju biološki opstanak nacije, što eo ipso ugrožava stvarnost, pa i samu ideju hrvatske države, nomenklature vlasti i oporbe uporno krpaju modus operandi „stabilnosti sistema“ ne bi li održale strukturalni i ideološki status quo.
Prema Ustavu, „vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu“ i on je ostvaruje „izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“. E sad, kada narod izražava volju da „neposrednim odlučivanjem“ promijeni način „izbora svojih predstavnika“ jer njime nije zadovoljan, „izabrani predstavnici“ kažu da narod o tome ne bi trebao odlučivati. Ali tko je suvéren ako narod nije sùverēn? Tko „viši“ od naroda odlučuje o njegovu pravu na neposrednu konzumaciju svoje suverenosti?
Hrvatska je stara država, ali joj treba nov govor i jezik, vizija i praksa. “Nitko neće otparati krpe s novog odijela da je stavi na staro odijelo. Inače će i novo rasparati, a starom neće pristajati krpa s novoga. I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine.
Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti“ (Lk 5, 36-37). Evanđeoski poučak primjenjiv je i na naše aktualije. Drugim riječima, staro je vrijeme nadiđeno. Mješine su proderane, stara odijela ne vrijedi krpati – ljudi sve manje žele po inerciji podupirati politički, etički i socijalno kompromitiran model upravljanja državom.
Na podlozi novog razumijevanja države – države koja će svoj raison d’etre imati u očuvanju i promicanju struktura potrebnih za puni razvoj svake pojedinačne i svake narodne personalnosti, kako hrvatske tako i svake manjinske – rađa se nova, politički i etički, nacionalno i državotvorno osviještena intelektualna elita. Ona je još rasuta i kaotična, ali duhovna dramaturgija promjena postavljena je i pitanje je dana kada će se ona politički koncentrirati, nadahnjujući se duhovnom baštinom ponajboljih, stoljećima prokušanih hrvatskih etičkih, socijalnih, kulturnih i političkih tradicija. Hrvatska ne može ne uspjeti – s onima koji u nju vjeruju.
Par rijeci latinskog i francuskog ne mogu maskirati isprazno lupetanje.