Sanader se vraća iz SAD-a s čvrstom Bushovom potporom za ulazak u NATO te s čvrstim dokazima o respektu prema Hrvatskoj kao jedinoj stabilnoj točki u regiji. To nije malo, pogotovo s obzirom na nisku polaznu točku i oscilacije u odnosima Zagreba i Washingtona, ali Sanadera u Zagrebu neće dočekati euforija kakva je vladala u Washingtonu.
Oko susreta Bush Sanader pletu se različite špekulacije, sve u smislu pitanja što je Washingtonu obećavano iza zatvorenih vrata i čime će Hrvatska morati otplatiti Bushovu ljubaznost. Hoće li biti dovoljno da se samo podeblja vojni kontingent Afganistanu ili će jedan odvojak ići i prema Iraku? Hoće li Hrvatska sada morati potpisati sporazum o neizručivanju američkih vojnika, kupiti američku vojnu opremu, dati ustupke u privatizaciji...
Ta sasvim legitimna pitanja ipak kao da previđaju da Sanader nije u poziciji u kojoj su se hrvatsko-američki odnosi oblikovali do 2000. godine. Ni o jednom od tih pitanja on ne može odlučiti iza zatvorenih vrata, mimo šefa države i parlamenta. Kao da se previđa da su promjene Ustava u tom pogledu svakoj izvršnoj vlasti vezale ruke te da ni Sanaderov prethodnik Račan ništa od dijaloga s Amerikancima nije mogao skriti od javnosti. Istodobno, dok na jednoj strani imamo višak sumnjičavosti, na drugoj je manjak samosvijesti, zbog kojeg se previđa da ni Hrvatska nije onakva kakvom je bila tijekom 90-ih, kad je američka državna tajnica Madeleine Albright znala kao furija odlaziti s razgovora s Tuđmanom.
Današnja Hrvatska jedina je nova država na Balkanu s kojom međunarodna zajednica više nema nikakvih problema. Hrvatska je jedina stabilna točka, i zbog toga je se naziva liderom regije. Liderom u smislu modela ili uzora drugima o tomu što se može postići dosljednom politikom primjene međunarodnih standarda u politici i ekonomiji, te u politici dobrosusjedskih odnosa i očuvanja mira.
Hrvatska je s Amerikom imala različita iskustva. Sve do dolaska Clintonove administracije činilo se da je Balkan ne zanima, a njenu tadašnju pasivnost prema srpskoj agresiji neki su protumačili i kao specifičan način američkog podrivanja Europe. No Clintonova ekipa aktivno se okrenula Balkanu i upravo je u ovoj regiji testirala ulogu SAD-a, utjecaj NATO-a, stupanj promjena u Rusiji i mogućnosti širenja demokracije. Posebno se u tome angžirala bivša državna tajnica, iako je pri tom često bila ljutita i na Tuđmana, ne samo na Miloševića. Opisujući kako su je gađali kamenjem u Vukovaru i kako su tekli njeni razgovori s Tuđmanom, u svojoj je autobiografiji išla dotle da je za njega napisala da je "propagirao sliku Hrvatske kao stabilne države, ali je njome upravljao željeznom šakom i pokvarenom dušom".
Od izbora 2000. godine Hrvatska je imala stabilnu naklonost SAD-a, uz fazu nešto hladnijih odnosa nakon izbijanja rata u Iraku, poslije kojeg je i ovdje naraslo antiameričko raspoloženje, ali nikad toliko da bi se zaboravilo koliko je Washington uložio u današnji mir u regiji. Regija je i danas ključna riječ za hrvatsko-američke odnose. SAD-u je potreban stabilan partner, a trenutno ni Sarajevo ni Beograd to ne mogu biti u onom smislu u kojem to može Zagreb, koji se još 2000. godine odrekao političkog ekstremizma i od tada ga ne pripušta ni u izvršnu vlasti, a ni u parlament.
Ugošćivanjem hrvatskog izaslanstva u Bijeloj kući nagrađena je Hrvatska, a po nekima i Sanader osobno. Ako je točno da mu je Bijela kuća time htjela čak dati i potporu za novi mandat, još je manje logično da bi u godini prije izbora SAD od njega tražio bilo što što bi ga moglo diskreditirati i što on domaćoj javnosti ne bi mogao objasniti.