U Zagrebu je jučer održan izvanredni sastanak europskih ministara vanjskih poslova, organiziran zbog humanitarne krize na granici Turske i Grčke te na grčkim otocima. Velika je čast, ali i odgovornost, što se baš u Zagrebu tijekom predsjedanja Vijećem EU donose odluke i kroje politike koje će imati dalekosežne posljedice za cijelu Uniju. Je li Hrvatska dorasla tom zadatku? Kakav će biti naš doprinos temi?
Pitanje migracija itekako nam je blisko s obzirom na to da je Hrvatska, baš kao i Grčka, jedna od zemalja koje su zbog svojeg geopolitičkog položaja dobile nezahvalan zadatak braniti europske granice. Međutim, pitanje je od koga?
Od civila među kojima mnogi i sami bježe od rata ili od despota poput Recepa Erdoğana, koji te civile koristi umjesto metaka u političkom ratu s Europskom unijom?
Otvaranje turskih granica, sasvim je jasno, najmanje je imalo veze s ljudima koji su na njima zaglavili. Bio je to drski izazov Turske koja, s jedne strane, želi snažniju podršku za svoje vojno djelovanje u Siriji, a s druge već godinama trguje ljudskim sudbinama u dogovoru s Europskom unijom, koja joj isplaćuje milijarde kako bi izbjeglice zadržala na turskom teritoriju. A dok se na trgovinu pristaje, prostora za ucjene ima.
Uz podršku najviših europskih dužnosnika, Grčka je na najnoviji turski potez odgovorila implicitnim pristajanjem na Erdoğanova pravila igre vraćajući te ljude poput ping-pong loptice natrag u Tursku. Mnogima se to učinilo kao razumno, možda i jedino moguće rješenje. Međutim, nekoliko je argumenata zašto bi se baš takva taktika zemljama koje ju provode mogla obiti o glavu.
Prvi je pravni, a odnosi se na obvezu poštovanja Ženevske konvencije i niza međunarodnih, europskih i nacionalnih zakona koji odreda govore da se iregularni prelazak nacionalne granice ne smije uzeti kao otegotna okolnost pri traženju azila, da se temeljno ljudsko pravo na međunarodnu zaštitu mora neselektivno poštovati, da se njihovi slučajevi moraju individualno sagledati te da se osobe ne smiju vratiti u zemlje u kojima im prijeti bilo kakva ugroza. Golem je to administrativni i prihvatni teret za zemlju poput Grčke, koja je godinama bez uspjeha tražila solidarnu raspodjelu odgovornosti prema tražiteljima azila među državama EU. Licemjerna je europska podrška Grcima tek sada, kada su u izbjeglice uperili oružje, isto kao što je licemjerno europsko hvaljenje “dobro obavljenog posla u zaštiti hrvatskih granica”, a istovremeno zgražanje nad kršenjima ljudskih prava na istim tim granicama, za koje bismo jednoga dana mogli i odgovarati.
Drugi argument protiv nelegalnog vraćanja ljudi i blokiranja sustava azila koje sve otvorenije postaje europska politika jest vrijednosni: ljudsko dostojanstvo, sloboda, jednakost, vladavina prava i ljudska prava temeljni su ciljevi EU te su sadržani u Povelji Europske unije o temeljnim pravima koje su i Grčka i Hrvatska kao predsjedajuća Vijećem EU dužne štititi.
Treći je argument praktični: politika zatvorenih granica i represije, Hrvatska to najbolje zna, pokazala se potpuno neprovedivom u stvarnosti. U Grčku su usprkos zatvorenim granicama posljednjih godina došli deseci tisuća izbjeglica. Samo Slovenci Hrvatskoj su prošle godine vratili više od deset tisuća ljudi koji su usprkos skupoj tehnologiji nadzora granice i čak 6500 policajaca uspjeli ući i proći kroz Hrvatsku. Kada se nemaju kamo vratiti, logično je da će ljudi ići naprijed.
Na koncu, dolazimo i do sigurnosnog argumenta jer, dok su ljudi prisiljeni našim zemljama prolaziti kao duhovi, skrivajući se od mogućeg nasilnog vraćanja, mi zapravo ne znamo tko prolazi našim teritorijem.
Hrvatsko predsjedanje zato je izvrsna prilika da se čelnike EU prisili na stvarnu raspodjelu odgovornosti i reformu sustava azila umjesto da pristajemo biti upisani u povijest kao kršitelji ljudskih prava i batinaši Europske unije.
Ako ništa, ljudi na granicama to će nam upamtiti.
VIDEO Sukob policije i migranata