Odnosi Hrvatske s Francuskom oslobođeni su uzajamnog nepovjerenja koje je formirano Mitterrandovom prosrpskom politikom i tadašnjim hrvatskim kompleksom da su Francuzi obavezno na srpskoj strani. Stvari su i 90-ih bile nešto drukčije: niti je sva francuska politika dijelila službena gledišta o „građanskom ratu“ u Jugoslaviji (ili i gore, o „plemenskom ratu“), niti je hrvatska obrana od agresije bila lišena podrške u značajnom dijelu intelektualne i građanske javnosti.
Kad je bolje izašlo na vidjelo tko je tko u jugoslavenskom ratu, Francuska je novim državama pristupila s mnogo više realizma: uvažila je da je Jugoslavija završila svoj vijek i da mora surađivati sa šest država. Hrvatskoj su pružene obje ruke, da se naglasi da je ona Francuskoj strateški partner u europskoj politici, osobito u našemu dijelu Europe.
Hrvatska je, sa Slovenijom, prednjačila u uspostavi novih odnosa, nekad i prije nje. Iz francuskog diplomatskog ugla, Zagreb je postajao centar regije, prema njemu su išle mnoge inicijative koje su se mogle dalje granati prema drugim državama bivše Jugoslavije. Sve su okolnosti bile povoljne: zapadni susjed bježao je politički sa (zapadnoga) Balkana, čuvajući ljubomorno tamošnje tržište; istočni, Srbija, dugo je sama rovita, da bi mogla nositi glavne europske interese prema posljednjem dijelu Europe koji je ostao izvan Unije; ni Makedonija, ni BiH nisu imale kapacitete da konkuriraju Hrvatskoj, kao ni najmanja, Crna Gora.
Tako je Hrvatskoj namijenjena uloga mosta između Europe i većeg dijela bivše jugoslavenske federacije, što je Zagrebu davalo važnost koju nisu mogle potkrijepiti izvanpolitičke statistike. Želi li zadržati tu prednost, istodobno i odgovornost, Hrvatska će morati bolje čuvati vlastitu stabilnost i vjerodostojnost u odnosima s glavnim europskim partnerima.
Do pojave nove Angele Merkel u Berlinu, Emmanuel Macron će držati njezinu ulogu u Europi. Francuski predsjednik posvećen je budućnosti europskoga kontinenta. Njegov projekt predviđa temeljite reforme institucija i formiranje nekih novih institucija, koje bi pojačale integraciju i efikasnost Europe; promjenu sadašnje sklerotične komunikacije građana i europskih vlasti, s više demokracije, a manje birokracije; odustajanje od antagonizma između suverenista i federalista i uvođenje dvostrukog suvereniteta, država i Unije. Čak da uspije s reformama i ojača položaj u zemlji, Macronu u Europi treba podrška, prije svega Njemačke. Niti Francuska može zamijeniti Njemačku, niti bi se Njemačka dala istisnuti, sve da to netko i pokuša.
Dvije zemlje djeluju u paru otkako su njihovi čelnici izgradili nove mostove na Rajni, da preko njih može prelaziti lokomotiva koja vuče Europu prema ujedinjenju. Tako je bilo, tako će i ostati. Što je Andrej Plenković mogao obećati svome domaćinu, osim da će i hrvatski vlak biti priključen na francusko-njemačku lokomotivu. I da to ne bude s figom u džepu, nego s uvjerenjem da Hrvatska u globaliziranom svijetu i podijeljenoj Europi nema drugih mogućnosti do da bude dio bogate demokratske civilizacije. Europa se lomi oko toga kojim će putem dalje, i tko će je voditi. I ravnopravni partneri trebaju vođu. Je li se posjetom Parizu Plenković definitivno izjasnio između Macrona i Orbána?
Prvo, Hrvatska nema snagu za Orbanovu politiku, jer Hrvatska nema Orbana. Drugo Francuska je uvijek imala beskičmenjačku politiku i nikad nas nije prepoznala kao vrijednog partnera i saveznika.