Hrvatska mora zaključiti priču o Bleiburgu

Iako bi bilo bolje da je naša politika sama smogla hrabrosti staviti točku na kontroverznu komemoraciju u Bleiburgu, koju su austrijski mediji proglasili “najvećim okupljanjem neonacista na tlu Europe”, ove je godine to umjesto nje učinila epidemija koronavirusa, zbog koje je komemoracija otkazana. I to je jedna od rijetkih dobrih strana ove epidemije. Ako je nedavna zajednička komemoracija u Jasenovcu, prva nakon pet godina, predstavljala važan korak prema okončanju sukoba i podjela o karakteru zloglasnog jasenovačkog logora, sličan korak zahtijeva i komemoriranje žrtava koje pogrešno nazivamo bleiburškim žrtvama.

Premijer Andrej Plenković ispravno poručuje kako je samo trezvenim pogledom na traume iz prošlosti i pijetetom prema svakoj žrtvi moguće izgraditi uistinu tolerantno društvo. Trebamo se, kako kaže Plenković, sjećati svih žrtava jer je to danas moralna obaveza. Međutim, trezven pogled na komemoraciju u Bleiburgu govori kako se tamo nije radilo samo o komemoriranju žrtava, nego i o oživljavanju uspomene na poraženi zločinački režim, o čemu su svjedočile crne uniforme i ustaško znakovlje, sve dok ih na kraju nisu zabranile austrijske vlasti. Iako se u Hrvatskoj govori o bleiburškoj tragediji, Bleiburg je samo simbol konačnog poraza i predaje ustaške vojske.

Na Bleiburgu nije bilo masovnih likvidacija, one su uslijedile tek u Sloveniji i duž križnih putova. Iako je među ubijenima bilo i civila, većinom se radilo o vojnicima. Odmazda je bila masovna i nemilosrdna, a nesumnjivo se radilo o ratnom zločinu i kršenju međunarodnih konvencija s obzirom na to da su zarobljenici smaknuti bez suđenja.

Međutim, to ipak ne znači da su svi pogubljeni bili nevini, iako to nipošto ne opravdava ovaj zločin

Zato bi bilo dobro da Hrvatska pokaže zrelost i iskoristi ovu priliku tako da i ubuduće održava komemoracije za žrtve ovog zločina u zemlji, a ne da svoje traume i kontroverze izvozi u susjedstvo. Jer svaka žrtva zaslužuje pijetet i dostojanstveno komemoriranje, pa tako i ona koja se našla na pogrešnoj strani, ali to isključuje slavljenje zločinačkog režima. Tako je u svim civiliziranim zemljama, pa bi tako trebalo biti i kod nas.