„Hrvatska je jedina zemlja koja je mirno promatrala političko eliminiranje svoga naroda u drugoj državi“, rekao je politički analitičar i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i kolumnist Večernjeg lista dr. Nino Raspudić na tribini „Hrvatska i hrvatsko pitanje u BiH“ održanoj u ponedjeljak u raskošnom Kursalonu u Beču. Dodao je kako se boji, ako se tako nastavi, da Hrvati u BiH uskoro neće biti konstitutivni narod nego nacionalna manjina, te da u Hrvatskoj nacionalne manjine imaju veća prava nego Hrvati u BiH.
„No, Hrvatska ni sama do sebe ne drži, pa kako bi onda do BiH i Hrvata u njoj“, ustvrdio je ugledni gost u prepunoj Schubertovoj dvorani kojeg je brojnim okupljenim bečkim i austrijskim Hrvatima iz Hrvatske i BiH predstavila Željka Caparin, predsjednica Matice Hrvatske u Beču i organizatorica tribine. Skupu su bili nazočni i hrvatski veleposlanik i konzul u Austriji Gordan Bakota i Branimir Lončar.
Osvrnuvši se na položaj Hrvata u BiH i odnos RH prema tom pitanju, Raspudić je rekao da je „BiH ključna zemlja za Hrvatsku“ jer su Hrvati tamo konstitutivni narod i kako je tim skandaloznije da je Hrvatska u BiH ukinula svoja dopisništva. Govoreći o stanju u BiH, rekao je kako „BiH nije potpuno suverena država nego je protektorat međunarodne zajednice, točnije da je američko veleposlanstvo u Sarajevu glavni politički akter u BiH“. Ustvrdio je kako je Daytonski sporazum prvi put u povijesti stvorio „asimetričnu državu“ te da je Federacija, zamišljena kao integrativni faktor i jezgra buduće BiH, zahvaljujući praksi bošnjačke političke elite, nažalost prerasla „u ruglo i antipropagandu za BiH“. Iznio je svoje viđenje uspostave ravnopravnosti Hrvata u BiH, predstavivši dva koncepta: unutarnji teritorijalni preustroj i primjenu učinkovite institucionalne ravnopravnosti. Vezano uz budućnost Hrvata u BiH, rekao je kako postoje ohrabrujuće pozitivne naznake u Europskom parlamentu s različitih strana, što ga posebno raduje.
„Tu su veliku ulogu odigrali hrvatski parlamentarci Stier i Picula, ali i svi drugi koji su zaslužni za epohalnu rezoluciju EP-a koja prvi put točno definira poguban utjecaj separatizma na unitarizam i centralizam“, istaknuo je.
Raspudić je govorio i o svom viđenju stanja u Hrvatskoj godinu dana nakon ulaska u EU, mitu o EU, slučaju Perković, zapadnom Balkanu te dijaspori.
„Najbolje što se je Hrvatskoj dogodilo ulaskom u EU jest to što se prestalo govoriti o ulasku u EU “, rekao je analitičar istaknuvši kako su napokon prestali mitovi o EU kao nekakvoj „savršenoj utopijskoj zajednici u kojoj je sve divno i krasno i za koju se isplati sve žrtvovati“.
„Da je Hrvatska ušla u EU prije 20 ili 10, pa čak i posljednjih 5 godina, bilo bi razloga za slavlje jer je Unija bila znatno drukčija od današnje, pa bi i hrvatski pregovori i put RH u EU, koji je bio dug, težak i često ponižavajući, bili znatno drukčiji“, napomenuo je podsjetivši:
Bez dijaspore ni Hrvatska ne može izaći iz žabokrečine u koju je upala
„Sjetite se samo načina na koji su uhićeni hrvatski generali, bilateralne ucjene Slovenije oko štediša Ljubljanske banke, odustajanja od ZERP-a, veliki broj branitelja koji su izvršili samoubojstvo itd.“ Konstatirao je da je hrvatska politička elita više od desetljeća slušala naloge i naputke iz Bruxellesa.
Raspudić je u nastavku istaknuo kako je ulazak u EU stvarno podržalo tek 29 posto biračkog tijela i kako razloge toga treba tražiti na unutarnjem planu RH, netransparentnosti i nedostatku prave javne rasprave o tom procesu.
„Javna rasprava svjesno je prigušena i ljudi su odlučivali na temelju stvorenih mitova o EU“, dodao je.
Kao jednu od pozitivnih strana ulaska u Uniju Raspudić je naveo snagu Europskog uhidbenog naloga jer se na tom primjeru slučaja Perković pokazalo da je lustracija u RH stvarna potreba, a vidjela se i „anatomija političke moći u RH i koliko su moćne strukture koje vladaju državom“.
„Slučaj Perković bacio je veliku mrlju na ulazak RH u EU i teško osramotio zemlju, dovevši je na rub sankcija“, rekao je Raspudić napomenuvši kako pokušaj zakonskog ograničavanja uhidbenog naloga na zločine nakon 2002. godine od Hrvatskog sabora govori da se može očekivati da bi se na Perkovićevu suđenju mogle saznati „neke velike i važne stvari“.
Govoreći o zapadnom Balkanu, predavač je istaknuo kako nema ništa protiv suradnje u regiji, no da je protiv umjetno stvorenog okvira međunarodne zajednice u koji se je guralo i još uvijek gura Hrvatsku u nazočnosti domaće političke elite.
„Nije mi razumljivo da netko određuje da mi regija završava deset kilometara sjeverno od Zagreba, a proteže se tisuću kilometara na jugoistok, i da mi je regija i Makedonija i Kosovo, a da mi nije Austrija, sjeverna Italija ili Slovenija“, poručio je dodavši: „Zaspiš u domovini, probudiš se u regiji“.
Dotakao se i izvandomovinskih Hrvata ustvrdivši da su Hrvatska i BiH zemlje s velikim potencijalima i marljivim i obrazovanim ljudima koji su prije iz političkih, a danas iz ekonomsko-socijalnih razloga odlazili u inozemstvo.
„Bez dijaspore ni Hrvatska ne može izaći iz žabokrečine u koju je upala“, rekao je Raspudić napomenuvši kako RH nakon rata nije dovoljno iskoristila taj golemi potencijal koji ima. Pozvao je austrijske Hrvate da njeguju kontakt s domovinom, brinu da im djeca ne zaborave hrvatski, ulažu u obnovu svojih kuća i ognjišta u BiH kako im se ne bi zatrli korijeni te da se politički angažiraju u austrijskoj javnosti kako bi mogli među Austrijancima lobirati za svoju domovinu.
Predavanje je završeno burnom raspravom u kojoj je Raspudić odgovarao na brojna aktualna pitanja publike o društveno-političkoj zbilji u BiH i RH.
„Najbolje što se je Hrvatskoj dogodilo ulaskom u EU je to što se je prestalo govoriti o ulasku u EU “ legenda! :))