Hrvatska odlučila kakav borbeni avion treba

Hrvatska je pred izborom novog aviona koji će nakon 2010. godine zamijeniti islužene MiG-21, kojima tada ističe vijek uporabe. U tijeku je prednatječajna faza u kojoj je nekoliko inozemnih tvrtki poslalo neobvezujuće informativne ponude, a nakon što svu pristiglu dokumentaciju prouči posebno povjerenstvo raspisat će se natječaj, vjerojatno do rujna, te bi odluka o novom avionu, prema dosadašnjim najavama, trebala biti donesena do kraja godine.

Informativne ponude dosad je poslalo pet tvrtki: švedski Saab za JAS-39 Gripen, ruski Rosoboronoexport za MiG-29M, francuski Dassault i Astrac za Mirage 2000-5 i Mirage F1 te američki Lockheed Martin za F-16. Sljedećih dana očekuje se pristizanje ponuda europskog konzorcija Eurofighter za avion EF-2000 Typhoon te izraelske tvrtke IAI (Israel Aerospace Industries) za moderniziranu inačicu američkog F-16.
Iako je prema pozivu za informacije, koji je MORH poslao krajem prošle godine, ponude trebalo dostaviti do kraja ožujka, Eurofighter i IAI zatražili su produženje tog roka kako bi mogli dostaviti svoje ponude, a u MORH-u kažu da su produženje odobrili zato što će svaka informacija biti korisna u izradi natječaja i donošenju konačne odluke.

U izradi natječajne dokumentacije važnu će ulogu igrati tehnička studija o karakteristikama novog zrakoplova, koja bi trebala dati odgovore na pitanja kakav avion Hrvatsko ratno zrakoplovstvo treba, odnosno koji će odgovarati zadaćama i misijama predviđenim u strateškim dokumentima za idućih 15-30 godina. Rok za izradu te studije bio je lipanj 2007. godine, a bila je toliko loše napravljena da ju je MORH odbacio te naručio izradu nove. Ona je nedavno završena, a izvori iz Ministarstva uvjeravaju nas da je napravljena mnogo bolje nego prethodna.

Iako su podaci iz studije zasad tajni, iz prethodnih izjava dužnosnika Oružanih snaga poznato je da Hrvatska traži nadzvučni avion s elektroničkim i oružanim sustavima kompatibilnima NATO-ovima. Među sedam očekivanih ponuda, analitičari i stručnjaci najviše izgleda daju Gripenu, američkom F-16, Eurofighteru i MiG-29, dok francuski avioni i izraelska inačica F-16 imaju slabije izglede.

Razlike u letnim sposobnostima ili količini naoružanja između četiri najizglednija kandidata, o čemu je Večernji list u više navrata pisao, neće biti presudne pri odlučivanju o novom hrvatskom avionu, nego će to biti “ukupan dojam” procijenjene političke koristi, mogućnosti povećanja gospodarske suradnje i kvalitete offset programa, odnosno zakonske obveze ponuđača da u hrvatsku vojnu i civilnu industriju uloži najmanje onoliko novca koliko je “težak” sklopljeni ugovor. Ovisno o tome koji avion bude odabran i pod kojim uvjetima, offset program će biti u vrijednosti od nekoliko stotina milijuna eura do više od milijarde.



– Nije presudno koji će od četiri navedena aviona Hrvatska uzeti jer nadzor zračnog prostora (air policing), a to je uloga Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, može obavljati svaki od njih. Važnije je kako se nabava može “elegantno” ostvariti, odnosno koliki se offset može postići, daljnja suradnja sa zemljom iz koje dolazi proizvođač te politička korist koju Hrvatska može ostvariti – komentirao nam je bivši zapovjednik HRZ-a umirovljeni general bojnik Josip Štimac.

Tijekom svoje pilotske karijere letio je na MiG-u 21 i na F-16 te sa zanimanjem prati sve u vezi s nabavom novih aviona. U vrijeme kad je on bio na čelu ratnog zrakoplovstva, od 2001. do 2003. godine, privremeno je odgođena zamjena MiG-ova novim avionima zbog nedostatka novca jer je to, kaže, iznimno skup posao bez obzira koje ćemo avione kupiti.

Najlošije rješenje, naglašava, bilo bi da se odustane od obnove zračne flote.
– Eventualno, ako bi zapelo s financiranjem posla, mogli bi se produljiti resursi na postojećim MiG-ovima, da se prebrodi tih nekoliko godina do nabave novih aviona, ali to bi bilo “kiselo” rješenje. Najgore bi bilo da se ugase sposobnosti HRZ-a jer, jednom kad se to napravi, teško ih je vratiti – kaže Štimac navodeći primjer susjedne Slovenije, koja nije nabavila nove nadzvučne avione pa je nadzor zračnog prostora prepustila Italiji, čime danas nije zadovoljna.

Iako smatra da bi bilo koji od četiri aviona, ako se gleda na njihove tehničke mogućnosti, bio dobar za hrvatske uvjete, Štimac ipak na prvo mjesto stavlja Eurofighter kao najmoderniji avion, za njim Gripen i MiG-29, a četvrti izbor bio bi mu F-16, iako i za njega naglašava da je to provjereni avion visoke kvalitete. Svi oni imaju svoje prednosti i mane pa je pred Hrvatskom “slatka kvadrilema”, zaključuje Štimac.

Političku ili gospodarsku korist sa sobom nosi svaki od četiri glavna kandidata, a već je sam početak prednatječaja pokazao velik interes za dobivanje posla u Hrvatskoj. Kruže i neslužbene informacije o svađi unutar konzorcija Eurofighter, koji sačinjavaju britanski BAE Systems, njemačko-francusko-španjolski EADS i talijanska Alenia Aeronautica, zbog koje su gotovo odustali. Prema tim informacijama, BAE Systems je bio protiv toga da se konzorcij natječe u Hrvatskoj, zbog čega su navodno Nijemci žestoko prosvjedovali, a taj je sukob vjerojatni razlog njihova kašnjenja u predavanju ponude.

Da se nešto čudno događa s Eurofighterom, pokazuje i to što je u tjednu kada je istjecao rok za predaju informativnih ponuda bio dogovoren sastanak predstavnika te tvrtke s hrvatskim novinarima, no on je u zadnji čas otkazan bez obrazloženja. Nagađa se da je ponašanje Britanaca povezano s time što BAE Systems ima 20,5 posto udjela u švedskom Saabu, pa su procijenili kako bi Gripen imao veće izglede za dobivanje posla u Hrvatskoj ako bi se iz natječaja izbacilo Eurofighter i njegovu, navodno, primamljivu ponudu na kojoj inzistiraju Nijemci. Iako je Eurofighter gotovo dvostruko skuplji od ostalih ponuđenih aviona, Nijemci navodno “guraju” iznimno nisku cijenu koja bi bila u rangu s konkurencijom.



No, s obzirom na to da je teško očekivati da bi bilo koja tvrtka radila na svoju štetu, pod tom povoljnom cijenom vjerojatno se kriju avioni iz prve serije (tzv. Tranche 1), koji u svojoj najnaprednijoj inačici, uz mogućnost borbe zrak-zrak, imaju tek ograničene sposobnosti djelovanja na ciljeve na zemlji. Vlasnici aviona iz prve serije, Nijemci, Englezi, Španjolci i Talijani, žele ih se riješiti kako bi u sastavu svojih zrakoplovstava imali samo novije inačice (Tranche 2 i Tranche 3). S druge strane, kupnja Eurofightera osigurala bi podršku najjačih europskih zemalja uoči ulaska u Europsku uniju, a offsetom bi se mogla unaprijediti gospodarska suradnja s njima.

O tome što bi donijela kupnja polovnih američkih F-16 u pogledu odnosa s gospodarski i politički najjačom državom na svijetu, gotovo da i ne treba trošiti riječi, a Hrvatska bi tom nabavom vjerojatno stala u red i za kupnju F-35 Joint Strike Fightera, kojim bi za 15-ak godina zamijenila F-16. Izgledi da Hrvatska uzme ruski MiG-29 sve su manji svakim novim sukobom na liniji NATO – Rusija, no i za tu se ponudu neslužbeno može čuti da će biti prilično povoljna, a offset daleko premašiti zakonske obaveze, pa ni nju ne treba 'a priori’ isključiti.

Gripen je “čudan mješanac” većine prethodno navedenih političkih utjecaja, što može biti njegova prednost, ali i mana. Većinski vlasnici Saaba su Šveđani, pristojni udio vlasništva imaju Englezi (BAE Systems), a na samom avionu oko 40 posto su američki dijelovi, uključujući General Electricsov motor kakav se koristi u američkom mornaričkom avionu F/A-18, pa bi se njegovom kupnjom mogla osigurati podrška i SAD-a i Europe. No, upravo zato što je taj avion “svačiji pomalo”, ni SAD ni Europa ga ne doživljavaju “svojim”, što bi moglo rezultirati povoljnijim ponudama za F-16 i Eurofighter kojim bi htjeli zaustaviti Šveđane, koji su pobijedili na natječajima u Češkoj i Mađarskoj, a imaju dobre izglede i u Norveškoj te Danskoj.