Hrvatska proplakala nad izbjeglicama, 
dok se u izbjeglice 
pretvara njezin narod

Nedjelja, 23. kolovoza

Ne jednom Zoran Milanović je izrazio antologijsku bešćutnost. Recimo, kad je poplavljenima u Gunji rekao da razumije njihove nevolje, jer ih je i sam imao kad mu je u stanu pukla vodovodna cijev. Ili kad je na pitanje novinara o gladnoj školskoj djeci brzinom svjetlosti skrenuo s teme i rekao da je veći problem debljina djece zbog loše hrane. Ili kad je učiteljici koja mu se požalila da nema posla savjetovao da se bavi politikom. No ako je u tim i drugim prigodama pokazao da je bezobziran prema vlastitom narodu, sada, kad su novine pune ganutljivih slika izbjeglica i njihove uplakane djece, njegovo se izbjeglo srce vratilo, pa ako se izbjeglička kriza prelije u Hrvatsku, "moramo biti ljudi, imati srca i dati sve od sebe", nije riječ o "vrećama kupusa", nego o nevoljnicima "koji su očajni i bježe iz teške situacije" te ih "ne možete dočekati pendrecima".

Koji komoditet! Niti je kriv za njihovu sudbinu, niti je odgovoran za njihovu budućnost, niti, kako sam reče, Hrvatska ima strategiju za prihvat izbjeglica, jer je nema ni EU, pa u širini toga ničega može pokazati širinu svoje duše. Ništa ga ne košta! Uostalom, mi imamo mjesta za izbjeglice zahvaljujući drugim izbjeglicama, Hrvatima, kojih 10.000 svake godine ode iz Hrvatske. A za te izbjeglice Milanović i hrvatska vlast imaju strategiju: ostavljaj mlade stručnjake bez posla, ukidaj radna mjesta, dijeli otkaze, uništavaj obrte i poljoprivredna gospodarstva, izbacuj sirotinju u ovrhama na ulicu, na kraju joj daj putovnicu u ruku i lijepo, namjerno, civilizirano, organizirano i sustavno raseljavaj Hrvatsku, bez gužvi na granicama, bez očaja majki, plača djece, bez utrke fotoreportera za najdirljivijim prizorima, bez srceparajućih tekstova samozvanih arbitara morala i poštenja koji će od iste "ciganije" na kojoj iskušava savjest nacije hitro odvratiti pogled nađe li joj se slučajno u blizini, a zacijelo bi na popisu spremnih koji bi nekome od izbjeglica dali utočište bili na posljednjem mjestu ili ih na njemu ne bi ni bilo.

Lukavi, proračunati Milanović jako dobro zna da okolnosti patnjama sirijskih i drugih izbjeglica daju obilježja posebne boli, europske, planetarne, svemirske dramatičnosti koja se ne pita za uzroke izbjegličkih navala na Europu. Naravno, neće mu pasti na pamet da kao Damir Kajin logično pita zašto izbjeglice ne idu u Saudijsku Arabiju, Katar, Kuvajt, Emirate... On će samo biserje svoje velikodušnosti zakotrljati Hrvatskom, pa neka ga narod kupi i od njega pravi ogrlice s kojima će doći na izbore i dati mu glas. Od premijera koji je tako širokogrudan prema izbjeglicama iz zemalja u kojima je život postao nepodnošljiv očekivalo bi se da vodi uređenu zemlju u kojoj mu narod dobro živi. Ali taj licemjer svojom politikom proizvodi sirotinju kojoj Hrvatska postaje nepodnošljiva i koja se pretvara u izbjeglice poput onih iz afričkih i azijskih zemalja koje premijer dočekuje raširenih ruku.

Subota, 22. kolovoza

Ćirilica nikad neće biti normalna kao nasilje

Ne jednom napisao sam da bi za Srbe i sve druge manjine bilo najbolje kad bi se ponašali kao većina. Svak tko je u životu u Hrvatskoj nešto postigao – postigao je zahvaljujući većinskoj Hrvatskoj, pri čemu ne mislim na Hrvate kao većinu, nego na povijest, naslijeđe, tradiciju, na ukupno iskustvo zemlje za koje su zaslužni toliki naraštaji vođeni umovima i Srba, i Nijemaca, i Talijana, i Čeha, i Slovaka i pripadnika drugih naroda koji, kako je napisao A. G. Matoš, govore o "našoj asimilacionoj snazi". Petar Preradović u književnosti, Stjepan Miletić i Pero Kvrgić u kazalištu, Svetozar Kurepa u matematici, Arsen Dedić i Goran Karan u glazbi, Dado Pršo u nogometu, Milanka Opačić i Branko Grčić u politici... ne bi postigli ništa da su se držali, radili i stvarali kao getoizirana manjina, ograničena na manjinske udruge, manifestacije, publiku i dosege. U stanju u kojem bi Srbi bili većina poput svojih najboljih sinova ćirilica u Vukovaru i drugdje bila bi posve normalna kao doprinos te većine, no nikad neće biti normalna kao nasilje koje nameću Milanović, Pupovac, Bauk, Ostojić....

Ponedjeljak, 24. kolovoza

Nećemo nijekati prirodu Domovinskog rata

Jedna velika skupina poznatih osoba poslala je pismo predsjednici države i predsjedniku HDZ-a, u kojem od njih traži da predlože zakonske izmjene po kojima bi se pozdrav "Za dom - spremni" uveo u "službenu vojnu uporabu". Jer, riječ je o "starom hrvatskom pozdravu" pa bi to značilo i njegovanje "hrvatske kulture i tradicije". Inicijativa je potekla od Mladog Jastreba Branka Borkovića, a potpisom je podupiru akademici Josip Pečarić i Stanko Popović, biskupi Valentin Pozaić i Vlado Košić, zatim Zvonimir Šeparović, Mirko Valentić, Zvonimir Hodak, Josip Šimunić i tisuće drugih. Za razliku od pozdrava "Za dom", koji se upotrebljavao stoljećima, nigdje nitko nikada nijednim primjerom nije dokazao da je to "stari hrvatski pozdrav" i da se rabio prije ustaša, a u NDH se izgovarao uz Pavelićevu titulu. Zbog jednostavnosti, nedužnosti, ljepote i poticajnosti samih riječi koje ne pozivaju ni na kakav zločin i zbog duge povijesti prvoga dijela toga pozdrava, on ne bi smio biti kažnjiv, ali tražiti da postane službeni pozdrav u Hrvatskoj vojsci znači biti slijep za Pavelićeve zločine i nijekati prirodu Domovinskog rata u kojem je Hrvatska vojska stvorena i u kojem su sudjelovali i Srbi i djeca partizana i koji nije imao ništa od pavelićevskog totalitarizma, rasizma, ubijanja nedužnih i dubokog rascjepa u hrvatskom narodu. Rascjepa kakav su stvarali i komunisti, kojima je pripadalo i podosta potpisnika ovog zahtjeva.

Utorak, 25. kolovoza

Prividi o fondovima EU 
i rastu zapošljavanja

Potpredsjednik Vlade Branko Grčić, poznat kao dežurni optimist, posljednjih se dana hvalio izvješćem Europske komisije po kojem je Hrvatska lani iz fondova EU uzela 174 milijuna eura više nego što je uplatila članarine, ali je pritom zaboravio reći da je mnogo manja Slovenija u plusu u "poslovanju" s EU 800 milijuna eura, da je Mađarska uzela razmjerno pet puta više nego mi, i da smo u korištenju fondova EU najgori. Također, Grčić se hvali najmanjom stopom nezaposlenosti od 2009., ali "zaboravlja" da se u međuvremenu iselilo 100.000 ljudi te da je zaposlenih manje nego čak u vrijeme Račanove vlasti. Kad je riječ i o fondovima EU i o zaposlenosti, Grčić se služi prividima. Pravi partizanski baštinik: ako se u nekoj naoko povoljnoj računici pojavi neprijateljski podatak koji je ruši – strijeljaj ga!

Srijeda, 26. kolovoza

Zdravlje ekonomije čuva se za strane profitere

Samo minutu, dvije trebalo je da se ospori odluka Vlade o konverziji franaka u eure i o smanjenju glavnice za građane koji su uzeli bankovni zajam u švicarskoj valuti. Za bankare je to rješenje "pravno upitno", razočarani su što bi poreza na dohodak bili oslobođeni samo jednu godinu te su "spremni na dugoročnu pravnu bitku". Sa svojim mudrovanjem javili su se i neki ekonomisti – Babić, Novotny, Ivanov... – koji kažu: "Ovakva konverzija kredita udaljava nas od zdrave ekonomije." Vladi se koješta prigovara – i da pridobiva birače za izbore, i da teret olakšava "svim dužnicima u švicarcima, a ne samo socijalno ugroženima", što zapravo "diskriminira upravo one kojima je pomoć najpotrebnija". Potvrdilo se još jednom kako u Hrvatskoj elite instinktivno krenu na sirotinju čim se ukaže neka prilika. Kad se pridigne na koljena, dobije cipelom u rebra, a ne dao joj Boga da se posve uspravi, jer bi tako vrat približila štriku koji su joj pripremili Luković, Prka, Radaković, Vujčić i zaštitnici "zdrave ekonomije", a iza svih stoje strani profiteri.

Četvrtak, 27. kolovoza

Ovoj vlasti za izbore ne odgovara nijedan datum

Zašto Zoran Milanović drži javnost u neizvjesnosti oko datuma izbora, zašto se iživljava nad cijelom nacijom? Od početka mandata njemu vlast služi za iživljavanje – ili nad zastupnicima u Saboru koji mu postavljaju neugodna pitanja, ili nad svojim ministrima koje su građani smatrali jedinim vrijednima, ili nad "povjesničarima iz Špičkovine" koji su ga hvatali u neznanju, ili nad građanima koji bi mu se potužili na svoje nevolje, ili se iživljavao njegov brat Krešimir zlostavljajući i ucjenjujući dužnosnike po državnim institucijama i ministarstvima. I Hrvatska, i njezini građani, i politički i ini protivnici, služili su za loptanje njegovu egu, pa ne bi bilo čudo kad bi se nastavio loptati datumom izbora, a i samim izborima, za koje mu ne odgovara nijedan datum. Više od bilo kojeg datuma odgovarao bi mu kaos.

Petak, 28. kolovoza

Spor s kradljivcima Dinama nema kraja

Ne jednom, Zdravko je Mamić vrline svoje rodbine povezivao s Dinamom, kao da je slavni zagrebački prvoligaš dio njegove obitelji. Poslije ulaska Dinama u Ligu prvaka njegov brat, Dinamov trener Zoran Mamić, reče: "Ovo je veličanstven uspjeh i dopustite mi malu sebičnost – posvećujem ga mom tati." Takvo svojatanje, takvo porobljavanje privatnim egoizmom jedne nacionalne sportske institucije, jedne nogometne povijesti pamtimo samo iz najcrnjih totalitarizama i nasilničkih obiteljskih kultova. Još jedan dokaz da je spor publike s braćom Mamić spor s kradljivcima jednog imena i njegove tradicije. Spor koji neće imati kraja sve dok uzurpatori jedne sportske svetinje ne odu.

>> Ustaše nisu samo zločinci, nego i 
povijesna priča o kojoj 
se činjenice krivotvore

>> Ljevičarima ne valjaju Ustavni i Vrhovni sud jer priznaju samo sud svoje partije