Hrvatska sad mora prema Schengenu i euru, a u budućnosti?

Vjerojatno nema boljeg načina da ubijete interes za neku važnu temu koja može donijeti suštinske promjene, nego da ustvrdite da će sve biti kao i do sada.

U prvoj prilici da se izjasni o tome kakav je stav njegove Vlade o pet scenarija daljnjeg razvoja EU, premijer Andrej Plenković izjavio je da scenarij po kojem bi se EU pretvorio u Uniju s više brzina ne bi predstavljao ništa novo.

“Treba demistificirati tu temu. Europa u više brzina postoji i danas”, rekao je premijer Plenković i kao primjer naveo eurozonu i Schengen.

Takva tvrdnja ne daje baš najtočniji prikaz velike razlike između svega što smo u EU imali do sada i danas te onoga što Europska komisija predlaže u scenariju broj 3. iz Bijele knjige o budućnosti Europe.

Istina, već danas neki jesu u eurozoni, a neki nisu. Neki jesu u schengenskoj zoni, a neki nisu. No, i za države poput Hrvatske, koje jesu u EU, ali nisu pod eurom i u Schengenu, ulazak u takve dublje oblike integracije je obvezan. To je obveza iz našeg pristupnog ugovora, koji Hrvatsku tretira kao da je od dana pristupanja i članica monetarne unije i članica Schengena, samo uz razne derogacije. To nije slučajno zapisano u našem i nizu drugih pristupnih ugovora. Zapisano je jer je ideja EU bila “sve tješnje povezivanje” svih država članica.

Za razliku od kretanja prema “sve tješnje povezanoj Uniji”, u mogućem scenariju proklamirane “Unije u više brzina” različite države kretale bi se različitim brzinama i ne nužno prema istim ciljevima. To znači da ulazak u euro ili u zonu bez granica ne samo da ne bi bio propisan kao obveza onima koji pune uvjete za to još ne ispunjavaju (ali se prema njima kreću), nego neke države čak ne bi ni bile poželjne u najužim i najkompleksnijim krugovima integracije. Nepoželjne naprosto jer nisu na istoj razini spremnosti kao države koje bi odlučile ući u, primjerice, moguću fiskalnu uniju gdje bi imale jednog ministra financija.

> > Plenković o budućnosti EU: Ovo su tri bitne točke za Hrvatsku