Hrvatska igra unutar trokuta velikih - SAD-a, Njemačke i EU

Kad je iz Njemačke netom prije izricanja odluke Arbitražnog suda o granici između Hrvatske i Slovenije - a da nitko Nijemce posebno nije pitao za mišljenje - stigla poruka kako očekuju da dvije države odluku, kakva god bila, provedu, mnogi su ostali neugodno iznenađeni protuhrvatskim stavom. Savezništvo i prijateljstvo Njemačke i Hrvatske emotivna je činjenica koja se u Hrvatskoj predugo uzima zdravo za gotovo, toliko da je gotovo upisana u DNK svakoga tko je 1991. i 1992. bio u nekim svjesnim godinama, da bi se nakon toga taj mit narodnom predajom perpetuirao među mlađim generacijama. No u pozadini tog mita događa se stvarna politika. I sada je vrijeme da se suočimo s realnošću. A Hrvatska danas, više nego ikada, igra i balansira u različitim, često suprotstavljenim taborima ne samo u Europi, već i u svijetu, unutar trokuta velikih – SAD-a, Njemačke i EU.

Ne stavljajmo sva jaja u istu košaru. Odjek takve politike prvog predsjednika Franje Tuđmana, koji je od 1993. gradio uske odnose s Njemačkom i SAD-om, počinje se primjenjivati dolaskom Vlade Andreja Plenkovića, što je bilo uvjetovano i novim prestrojavanjem na globalnoj sceni. S predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović Hrvatska se jače veže uz SAD i, neki bi rekli, posredno orijentira prema Srednjoj Europi. Kao novi moment, važna referentna točka hrvatske vanjske politike postala je BiH, što je izazvalo negativne reakcije u Njemačkoj. No treba napomenuti da je suradnja Hrvatske sa sva tri velika aktera pragmatična i interesna – čak i sa SAD-om koji se profilirao kao glavni hrvatski saveznik ima točaka neslaganja, isto kao što s Njemačkom, s kojom su odnosi, kako bi diplomati rekli, zapušteni, ima točaka suradnje.

Nije Njemačka mijenjala stavove, nego Hrvatska donedavno nije aktivno djelovala u odnosu na BiH, izuzev poruka o cjelovitosti države, pa nije ni bilo prilike za suprotstavljanje stavova, kaže nam jedan diplomat. Sada je glavna točka neslaganja različit koncept uređenja BiH. Berlin zagovara građansku državu, koncept po kojem građanin prava crpi i uživa kao pojedinac, a ne kao pripadnik neke (etničke) skupine, koji u većini država nije problematičan. No u BiH zbog unutarnjih specifičnosti jest. Hrvatska, koja je BiH stavila na vrh prioriteta vanjske politike, što i zbog ustavne obveze vođenja brige o Hrvatima izvan domovine, ima drukčiji stav: građanski je koncept poguban za stabilnost BiH, kao i za hrvatski narod. Problematika izbornog zakona, koji je kroz promjene postao instrument koji dopušta da, primjerice, predstavnike hrvatskog naroda biraju drugi, točka je na kojoj inzistira Hrvatska. Dosad u javnost nije procurio podatak da su se, pri dogovaranju zajedničkih stajališta EU o BiH, iza zatvorenih vrata vodile žestoke rasprave između Hrvatske i Njemačke.

U posljednjih osam mjeseci takvih je rasprava bilo četiri, i sva četiri puta je Hrvatska uspjela “blokirati” njemački stav te je EU izašao s kompromisnim stajalištem u kojem se ističe važnost reforme izbornog zakona. U tom kontekstu treba promatrati i hrvatski dijalog s Turskom, državom koja je pod kritikama EU zbog upitnog poimanja vladavine prava. Kancelarka Angela Merkel, iako prednjači u kritikama Ankare, ne zazire od sastanaka s tamošnjim predsjednikom Reçepom Erdoğanom zbog svojih interesa, često pod krinkom interesa EU, kao što su imigranti. Tako i Hrvatska, pragmatično, razgovara o BiH, posebice zato što Turska, prema navodima, upravo s Njemačkom gura koncept građanske države.

Njemačka i Hrvatska suprotno gledaju i na poziciju Srbije. Njemačka se pokazala velikom zagovornicom Beograda, pokušavajući ga privući k sebi nauštrb Moskve i zbog svojih interesa, a hrvatski stavovi, poput inzistiranja na promjeni zakona o regionalnoj jurisdikciji za ratne zločine, što je rezultiralo i blokadom pregovora Srbije s EU, doživljavaju se negativno. No treba podsjetiti da je i sama Njemačka, kao i Britanija, blokirala srbijanski put u EU, sve dok Srbija nije popustila oko Kosova. Treba još jednom promotriti status Njemačke u EU. On je jak, pogotovo u situaciji kad je druga točka osovine, Francuska, bila oslabljena, ali nikako nije neprikosnoven.

Podrška Poljske i Litve

Uostalom, bit će zanimljivo vidjeti kakvu će poziciju prema Berlinu zauzeti novi francuski predsjednik Emmanuel Macron. Možda se prvo neslaganje može naslutiti u njegovoj najavi da američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, prema kojem se Njemačka drži suzdržano, ipak treba pružiti ruku. Nesumnjivo da je Njemačka odigrala veliku ulogu u zaštiti europskih vrijednosti, ali isto tako treba reći da je interes EU vrlo često bio – interes Njemačke.

Kontradiktorno, dok je pokušavala održati jedinstvo EU, alijenirala je dio članica – prvo kroz financijsku krizu i mjere štednje. Mnogi analitičari taj pritisak Njemačke nazivaju “overkillom”, pretjerivanjem, jer pozitivan pristup i poticanje kohezije ne bi doveli države europske periferije, poput Grčke, Portugala, Španjolske i Italije, na rub ekonomskog i društvenog sloma, što je stvorilo prvi protunjemački blok. Imigrantska kriza unijela je novi razdor i stvorila još jedan protunjemački, ali i protubruxelleski blok.

Tu pak Hrvatska igra dvostruku igru. Kad su države na tzv. balkanskoj ruti zaustavile ulazak migranata, Hrvatska je u tome sudjelovala usprkos kritikama iz Bruxellesa i Njemačke. No s druge strane, Hrvatska prihvaća obvezne kvote EU i Njemačke za relokaciju migranata, kojima se oštro protive države Višegradske skupine (Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka), s kojima Hrvatska jača suradnju i kroz inicijativu Tri mora. U tim se sporovima, kao i u sporovima oko optužbi Komisije da neke od tih država – Poljska i Mađarska – krše vladavinu prava, Hrvatska se drži po strani, inzistirajući da se problemi riješe dijalogom. Hrvatska je pak zauzela stranu Njemačke u stavu o Klimatskom sporazumu iz Pariza koji podržava, a u čemu ide protiv SAD-a koji bi pak volio vidjeti i Hrvatsku na svom tragu, a to je da se iz sporazuma iziđe.

Unutar EU Hrvatska se uspjela izboriti i za teran, na užas Slovenaca, protivi se podjeli europskih država u tzv. različite brzine, što bi neke stare članice voljele vidjeti, dok je Komisiji, bez zadrške, očitala lekciju da se prestane miješati u bilateralna pitanja granice i ignorirajući stav povjerenika EK da se arbitražna odluka mora provesti. Je li Hrvatska podbacila oko lobiranja za podršku država EU i šire oko arbitraže i odražavaju li njihovi stavovi percepciju Hrvatske? I da i ne. Slovenija je od početka krenula s načelno jačim argumentima – bez obzira na kontaminaciju i kršenje i međunarodnog prava, arbitražni je sud doveo posao do kraja. I nije točno da Hrvatska baš nikoga nije uvjerila u svoje argumente – uz SAD tu je i Velika Britanija koja zagovara nemiješanje. Švedska, koja je potpisala sporazum kao svjedokinja jer je tada predsjedala EU, te ju je Ljubljana koristila kao argument da je riječ o “sporazumu EU”, pristojno je sporazum nazvala bilateralnim i izuzela se iz komentara.

Zanimljivo, i sam njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier skloniji je viđenju da je riječ o bilateralnom sporu. Stav njemačke vlade je tvrd i nepromijenjen od 2015., no treba reći i da je za to dijelom odgovorna i pravna služba njemačke vlade jer je jedan od izravno inkriminiranih sudaca, Bruno Simma, kojega je slovenski arbitar uvjeravao u slovenske stavove na privatnim večerama – Nijemac. Dezavuiranje sudskog vijeća i njemačkog suca, posljedično, dezavuira i njemačko pravosuđe. Rusija se u sporu Hrvatske i Slovenije oko arbitraže postavila neutralno. Točnije, ona o tome nema stav.

Doduše, ima i ona jednu arbitražu koju od početka ne priznaje – onu protiv Danske pod čijom je zastavom plovio brod Greenpeacea koji je Rusija zaplijenila, no svejedno će mnoge iznenaditi suzdržanost, pogotovo kad se zna da je Slovenija vrlo često išla protiv EU trudeći se poboljšati odnose s Moskvom, dok je Hrvatska donedavno, a od ulaska u NATO, zazirala od bilo kakve suradnje. K tomu, stav Hrvatske, a posebice izjave premijera Plenkovića o pomoći Ukrajini i prijenosu iskustva iz mirne reintegracije prošle godine, izazvali su u Moskvi kritike koje su, i u diplomaciji, išle ispod pojasa – prozivajući Hrvatsku da je odgovorna za progone Srba i da se pozabavi pravima manjina.

Početkom godine i to se mijenja, a platforma suradnje postavljena je vrlo oprezno preko zajedničkih točaka, borbe protiv terorizma, ali i oko stanja u hrvatskom susjedstvu u kojem Rusija ima značajan utjecaj. I dok Hrvatska ne odustaje od iste retorike oko Ukrajine, primjećuje se zaokret u Moskvi. Kritika Hrvatske koju je Moskva ponovila nakon lipanjskog posjeta ukrajinskog premijera Hrvatskoj, neusporedivo je blaža nego ona lanjska. Javnu podršku Hrvatskoj u arbitražnom sporu dale su Poljska i Litva, što je razumljivo. S tim državama, kao i s ostalima iz inicijative Tri mora, koju uz poljskog predsjednika Andrzeja Dudu nosi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, Hrvatsku veže i kritika njemačkog prihvaćanja projekta Sjeverni tok 2 koji bi u tu državu dovodio ruski plin. No nije samo riječ o prosvjedu država koje središnju Europu žele povezati, pa i energetski, ali time i dovesti više američkog – i nešto skupljeg, ukapljenog – plina u Europu, već tim projektom Njemačka krši energetsku uniju EU, projekt koji ima ekonomsku računicu, ali i sigurnosni aspekt oslobađanja Europe ovisnosti o ruskom plinu koji se često koristio kao sredstvo utjecaja ili ucjena. Inzistiranje na podršci SAD-a veže se i na gradnju LNG terminala na Krku i na pozicioniranje Hrvatske kao energetskog čvorišta. Inicijativa Tri mora nije proturuska ni proamerička inicijativa, ustraju njezini osnivači.

Također, odbacuju tvrdnje da je to uskrsnuće poljske ideje nakon 1. svjetskog rata o tzv. Međumorju (Intermarium), konfederaciji srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja. Europska komisija ne komentira inicijativu, ali se iz diplomatskih izvora bliskih Bruxellesu može čuti da se ohrabruje Hrvatsku za tu inicijativu jer tako – posebice kad se Poljska dovela u situaciju da se mora braniti od optužbi za kršenje prava – daje bolji imidž i vjerodostojnost te razbija percepciju o istočnom bloku EU koji se ionako protivi Bruxellesu u nizu točaka.

Njemačka, očekivano, ne gleda blagonaklono na inicijativu Tri mora, koja je u Hrvatskoj gotovo isključivo u ingerenciji predsjednice, kao što ne gleda blagonaklono ni na hrvatsko partnerstvo sa SAD-om, koje se – nakon što se nije znalo kako će se Trump postaviti prema NATO-u i EU, pa onda i prema Hrvatskoj – potvrdilo bilateralnim sastankom predsjednice Grabar-Kitarović s američkim predsjednikom na ovotjednom summitu inicijative Tri mora u Varšavi. Dosad se Trump sastao samo s nekolicinom europskih čelnika – britanskom premijerkom Theresom May, njemačkom kancelarkom Angelom Merkel te francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom i sada s poljskim predsjednikom Andrzejom Dudom.

Veličina nije važna

Trump može biti ovakav ili onakav, ali on je sada predsjednik SAD-a, kažu nam. A suradnja sa SAD-om konstanta je hrvatske politike. Iako Hrvatska zbog veličine nije partner koji će dati odlučujući doprinos, kao i to što Hrvatska još ne izdvaja dva posto BDP-a za obranu, kako je to Trump tražio, Hrvatska je partner na kojega SAD može računati, pa se za to revanšira kroz vojnu opremu, ali i stav o arbitraži sa Slovenijom.

I dok se bivši predsjednik Obama orijentirao na Njemačku, a zanemario istok i jugoistok Europe, Trump mu se sada, očito, vraća, i saveznike zasad traži među novim članicama EU, među kojima je i Hrvatska. Kolika je u tome stvarna zasluga Hrvatske i njezine predsjednice i razgovora na summitu NATO-a u Bruxellesu u svibnju? Kronologija kaže ovako: u SAD je prvo pismo hrvatske predsjednice i njezina poljskog kolege kojim se Trumpa poziva na summit odnio savjetnik poljskog predsjednika u siječnju, nakon čega je stigao načelno pozitivan odgovor da će netko nazočiti summitu. Drugo je pismo početkom lipnja odnio predsjedničin savjetnik za vanjsku politiku Dario Mihelin. Potvrda Trumpova dolaska na summit u Varšavu stigla je odmah nakon toga. A onda je SAD otišao i korak dalje i dogovorio bilateralni sastanak s hrvatskom predsjednicom.